I'm possible: Evo kritike: Književno veče u Filmu

Kao što sam rekla nedavno, kao što sam rekla i sinoć, evo opet ponavljam, ko ne može biti umjetnik pokušava biti kritičar. Evo ja poranila da kritikujem, jer sinoć nisam stigla.

Bez okolišanja, odmah ću početi. Prva stvar koja mi se svidjela sinoć jest ono što je Berba rekao da ovaj grad treba da bude poznat i po talentu, po nekim drugim potencijalima, a ne samo kao grad mrkog uglja. A vidjeli smo naš književni, umjetnički potencijal. Onaj ko nije vidjeo, nema pojma šta je propustio. Informišite se kod vaših prijatelja koji su bili.

Berba nama svima poznat, nekima manje nekima više, toliko da se nema šta reći za njegov spisateljski rad.

A svidjela mi se ona priča o Nuki, o Mrdićanima, o sukobu između stanovnika Mrdića i Bučika. Ma svidjela se i drugima vjerujem. Onima koji su slušali i koji su došli tu prvenstveno odati počast našim mladim književnicima.

Valahi, mnogi znamo i Belog iz B.S. Seada Husića kojeg znam još iz škole, kada je kako on kaže: „Imao dugo kosu i kaubojke“. Sviđaju mi se njegove pjesme i njegov smisao za humor. Istina je i ono kada u svojoj pjesmi kaže da naši književnici ožive tek u našim džepovima. Heh, pa svi mi volimo kad nam se Musa Ćazim Ćatić smješka iz novčanika. Skromno!

Džana Ušćuplić, koja je nedavno objavila roman pod nazivom „Narcis boje tinte“ , sinoć je čitala dijelove tog romana i pokazala svoj talenat. Ono što mogu reći jest da očekujem promociju i u Banovićima.

Čuli smo i mnogo drugih radova, mnogih autora, i vidjeli smo taj mladi kapacitet, tu budućnost samog našeg grada. Čuli smo i radove onih koji nažalost nisu više među nama, vječni rahmet njihovim dušama!

Imali smo gošću iz Živinica. Lejla Hamidović, djevojka rođena 1991. godine, trenutno studentica Farmaceutskog fakulteta. Jako mlada, a već ima objavljenu zbirku pjesama pod nazivom „Ko je uzeo moje proljeće“. Pročitala sam nekoliko pjesama, svaka od njih nosi posebno priču, i sve su mi se svidjela, a najviše pjesma pod nazivom „Bratu“. Zašto? Pročitajte sami!

Ovo je bila pozitivna kritika, pohvale mladim književnicima, i naravno Muriju.

Ali, veli sinoć Beli dok je čitao svoje pjesme i pomalo nas nasmijavao: „Ne čuju ovi u zadnjim redovima“. Heh, čuj ne čuju! U jednom trenutku nisam ni ja čula iako sam sjedila skoro u „prvoj klupi“, ali nisam čula od priče drugih. Da ih je zanimalo više bi slušali, manje pričali. I poštovali nečiji trud i rad, talenat i uspjeh. Nažalost, riječ je o nekulturi, to je dokaz kuda plovi ovaj brod. Opet citiram Seada Husića Belog: „Skandalozno“!

I još da dodam, ljuta sam, jer se ovako nešto održava svake četiri godine!