Najljepša Neretva, nemirna Bosna i najdraža Krivaja

  Krenuh danas tako na put kroz Bosnu, a dođoh do samog srca Hercegovine. Krenula sam jutros turistički u Mostar ( s ocem koji je išao poslovno). Od samog jutra oči su mi žudile da vide ove lijepe Bosne, nisam mogla da prestanem da gledam ( kolko sam mogla u toku vožnje da "pofatam"), okrećući glavu te na jednu, te na drugu stranu da upijem što više Bosne i Hercegovine. Kroz Kladanj preko Olova i Karaule do Sarajeva iako već dobro znani put, gledala sam u brda borovine i druge šume, i kontala kako naša mala zemlja može da bude sretan što se nalazi na brdovitom Balkanu, što je po geografskom položaju određena baš u ovim brdima. Šta brda planine čovječe!
Možda nismo zemlja bogata rudnicima zlata i srebra, ali ima Bosna svoje bogastvo. Bogastvo koje je rijetkos svuda u svijetu. Bogastvo od samog Boga dato, nažalost kod nas ne toliko cjenjeno. Bogastvo znano voda! Imamo bosanske šume koje nam proizvode svjež, čist i zdrav zrak, kojeg čovjek, takođe, nažalost ne cijeni dovoljno.
Od Sarajeva do Jablanice, na Kalman radiju je bila emisija na temu: da li su bivše generacije bile zdravije i zašto?  Javljali se slušaoci da iznose svoje argumente. U suštini su svi svjesni uzroka sve većeg broja oboljenja mladih. Pričaju o organskoj hrani, o domaćim proizvodima, o lošem utjecaju novih tehnologija fizički i psihički na čovjeka. Svi su svjesni, a niko ništa ne poduzima. A ja dođoh i do kršovite Hercegovine, gledam u nebo, oblačno je, ali sunce se bori sa oblacima i baca svoje zrake na lijepu Neretvu dajujći joj boju tirkiza. Stala sam pored jednog kioska kupiti vodu, kad tamo sve što ima je Jana. Toliko o domaćem proizvodu. Toliko o bogastvu Bosne, kad ono čega najviše imamo uvozimo.
Na povratku idemo "autobanom", i mogu vam reć' "poevropili" smo se. Brzo i efikasno ide ona naplata putarine! Evropa nas čeka! Razlog zašto smo se vratili tokom nemirne Bosne jeste što smo imali obaveza, u Žepču. Tačnije u jednom mjestu kod Žepča, kod Zenice, ne ne, mjestu na oblacima, ne mjestu ispod samog neba.... zapravo ne znam gdje je to mjesto i kome pripada. Ali ono što sam vidjela zapravo znači da ima još domaćeg u Bosni, ima još čistog zraka i izvorske vode. Zove se Željezno Polje i nalazi se ispod samog neba. Ima mnogo kuća, mnogo djece sam vidjela po asfaltu (da, ima i asfalt), apoteku čak i dva kafića. Ali ipak ima u sebi onog nečeg, domaćeg, Bosanskog. U Željeznom Polju je bilo biciklo poslato iz Belgije, pa smo eto usput svratili po njega.
Pređoh kilometara puta i tokova rijeka, a vratih se opet našoj dragoj Krivaji. Uzvodno uz Krivaju, preko Marina Brda i eto nas opet u gradu mrkog uglja.
Poenta putovanja: proizvodimo, jedimo i kupujmo domaće, a biciklo ćemo vozati iz Šengena.