Nekad davno

19. maja 1992. godine zagrmilo u Banovićima, sa Vijenca. Ispali neprijatelj, komšija, poznanik. Ljudi okolnih sela napustiše svoje domove, ostavili rodno mjesto i imovinu, otišli u grad tražit pomoć. (Međ' njima i moja porodica i rodbina). Ne sjećam se prvih godina rata, podatke crpim iz govora mnogih sudionika. Više od 200 Banovićkih boraca krenulo da brani naš grad. Svi su ostavili svoju porodicu, majke, supruge, mlade potomke, a svoje živote riješili dati samo da se odbrani ovo malo mjesto. Na svima njima, ali i na civilima ostao je rat duboko ukorjenjen u duši. Mnogi se nisu živi vratili sa ratišta, pa tuguju majke, kletu supruge dušmana, a dječica ostadoše željna svojih očeva.

Borili su se za ovaj grad, ali i za našu Bosnu, borili su se za taj Deyton, nadajući se da je to rješenje svih naših nesreća.  Da će Bosna ponosna ostati zaštićena, nadali se da je Bosna područje koje neće osjetiti nesreću u budućnosti, pogotovu ne rat.
A šta je donio Deyton?
Oslobađaje od neprijatelja, a podjelu BiH. Podjelu Bosanaca. Nikad nisam razumila da li je Deyton donio dobro ili loše našoj državi. Nikada sa čvrstim stavom neću moći  reći niti jedno niti drugo.
Šta je donio rat?
To da se fukara obogati, a bogat postane siromah. Tako je to od Boga. Kažu da za vrijeme svog životnog vijeka 3 puta imaš, 3 puta nemaš, od Boga je to. Od Boga da, od naroda ne. Na pošten način dobiješ, pošteno i izgubiš. Iskušenje je to dato ljudima. Je li i rat bio iskušenje ili kazna? Kazna za šta? Za ljubav prema domovini, ili je to narod toliko bio loš tih 90-tih da nas je stigla teška kazna. Opet nedoumica! Šta god da je od ovo dvoje, izgleda li danas kao da smo naučili nešto iz te kazne ili iskušenja? Izgubismo sposobnost izvlačenja pouke iz života. Postade nam bitno uživati  u ovome životu, kao da je jedan. A već nam drugi život, jedan preživjesmo u majčinoj utrobi, 9 punih mjeseci, pa preživjet ćemo i nakon ovoga još jedan, Inšallah.
Odmakoh od teme 19. maja '92. U maju se slavi i pobjeda nad fašizmom. Koja pobjeda? Ne čini mi se kao da smo ostavili fažizam iza sebe. Ne sjećam se kolko je bio prisutan, ali danas je itekako prisutan. Nek porekne ko može!
Odbraniše naši borci naš grad te lijepe 1995.godine, tog divnog septembra i dana desetog. Ostalo nam je bar to danas zauvijek veže. Taj 10. septembar. Dan oslobađaja od neprijatelja, dan naše općine, našeg grada i svih onih koji su živote svoje dali onih koji su na bilo koji način dali doprinos da 10. septembar bude dan naše Općine.