četvrtak, 30. svibnja 2013.

Najljepša Neretva, nemirna Bosna i najdraža Krivaja

  Krenuh danas tako na put kroz Bosnu, a dođoh do samog srca Hercegovine. Krenula sam jutros turistički u Mostar ( s ocem koji je išao poslovno). Od samog jutra oči su mi žudile da vide ove lijepe Bosne, nisam mogla da prestanem da gledam ( kolko sam mogla u toku vožnje da "pofatam"), okrećući glavu te na jednu, te na drugu stranu da upijem što više Bosne i Hercegovine. Kroz Kladanj preko Olova i Karaule do Sarajeva iako već dobro znani put, gledala sam u brda borovine i druge šume, i kontala kako naša mala zemlja može da bude sretan što se nalazi na brdovitom Balkanu, što je po geografskom položaju određena baš u ovim brdima. Šta brda planine čovječe!
Možda nismo zemlja bogata rudnicima zlata i srebra, ali ima Bosna svoje bogastvo. Bogastvo koje je rijetkos svuda u svijetu. Bogastvo od samog Boga dato, nažalost kod nas ne toliko cjenjeno. Bogastvo znano voda! Imamo bosanske šume koje nam proizvode svjež, čist i zdrav zrak, kojeg čovjek, takođe, nažalost ne cijeni dovoljno.
Od Sarajeva do Jablanice, na Kalman radiju je bila emisija na temu: da li su bivše generacije bile zdravije i zašto?  Javljali se slušaoci da iznose svoje argumente. U suštini su svi svjesni uzroka sve većeg broja oboljenja mladih. Pričaju o organskoj hrani, o domaćim proizvodima, o lošem utjecaju novih tehnologija fizički i psihički na čovjeka. Svi su svjesni, a niko ništa ne poduzima. A ja dođoh i do kršovite Hercegovine, gledam u nebo, oblačno je, ali sunce se bori sa oblacima i baca svoje zrake na lijepu Neretvu dajujći joj boju tirkiza. Stala sam pored jednog kioska kupiti vodu, kad tamo sve što ima je Jana. Toliko o domaćem proizvodu. Toliko o bogastvu Bosne, kad ono čega najviše imamo uvozimo.
Na povratku idemo "autobanom", i mogu vam reć' "poevropili" smo se. Brzo i efikasno ide ona naplata putarine! Evropa nas čeka! Razlog zašto smo se vratili tokom nemirne Bosne jeste što smo imali obaveza, u Žepču. Tačnije u jednom mjestu kod Žepča, kod Zenice, ne ne, mjestu na oblacima, ne mjestu ispod samog neba.... zapravo ne znam gdje je to mjesto i kome pripada. Ali ono što sam vidjela zapravo znači da ima još domaćeg u Bosni, ima još čistog zraka i izvorske vode. Zove se Željezno Polje i nalazi se ispod samog neba. Ima mnogo kuća, mnogo djece sam vidjela po asfaltu (da, ima i asfalt), apoteku čak i dva kafića. Ali ipak ima u sebi onog nečeg, domaćeg, Bosanskog. U Željeznom Polju je bilo biciklo poslato iz Belgije, pa smo eto usput svratili po njega.
Pređoh kilometara puta i tokova rijeka, a vratih se opet našoj dragoj Krivaji. Uzvodno uz Krivaju, preko Marina Brda i eto nas opet u gradu mrkog uglja.
Poenta putovanja: proizvodimo, jedimo i kupujmo domaće, a biciklo ćemo vozati iz Šengena.


utorak, 28. svibnja 2013.

Carigrad na 29. maj

Na 29. maj, davne 1453. godine dogodila se jedna od najvećih prekretica u svijetu. Neki historičari smatraju da je taj događaj značio kraja srednjeg i početak novog vijeka. Riječ je o osvajanju Konstantinopolja ili Carigrada od strane Turaka vođenih sultanom Mehmedom Drugim, u historiji poznatijim pod nazivom Fatih (osvajač).

Muhammed s.a.w.s. je rakao: "Sigurno će Carigrad biti osvojen, pa divan li je vojskovođa taj čovjek i divna li je ta vojska koja će to ostvariti". Sultan Mehmed Drugi nadao se da je on taj vojskovođa, vjerovao je da će osvojiti Carigrad. U napadu na Konstantinopolj najvise se bojao za nedužne ljude u gradu, tražio je od imperatora da mu mirno preda grad, jer nije htjeo da bude tiranin. Kako se imperator borio do zadnje kapi krvi vođena je velika borba.

Vrijeme će proći, ovi događaji će izgubiti važnost na požutjelim stranicama historije, a možda će ih nekočak i potcjenjivati. Ali, možda će se pojaviti i pametni historičari, oni koji će shvatiti strasti i boli vas dvojice imeperatora. Možda če neki veliki pjesnici, u čijim srcima titraju tajne svijeta, pokušati objasniti kako je drama iz ovih ana nadmašila junačke priče. Na njima je i da okolnosti u kojima si ti morao djelovati objasne budućim generacijama, u kojima će većina ljudi vjerovati da ni jedan grad niej vrijedan prolijevanja ni kapi ljudske krvi. Možda će tada oni koji te nazivaju ubicom shvatiti da ti nije bio cilj puko osvajanje. 

Tako je Konstatinopolj pao pod Osmansku vlast, tako je Aja Sofija postala džamija, tako je 29. maj 1453. upisan kao historijski datum o kome se priča vijekovima i o kome će se pričati dok je svijeta. Kiša je tog dana bila kao blagi bol u srcu. Blistala je poput milijardi sitnih dijamanata u magli, koja je obavila nepomični dan kao paukova mreža srebrene boje. 

Tako su u Evropu prognani mnogi umjetnici, bježeći od sablje sultanove. Sa sobom su prenijeli mnoga znanja i vještine, te tako razvili mnoge nove pravce u umjetnosti. Tako se svijet počeo razvijati, a Osmanlije krenule u stopu sa razvojem i počele da šire svoju teritoriju, i nameću svoju kulturu i vjeru. Bitno je napomeuti da SultatFatih nije ikoga prisilio na nešto, tako ni na vjeru. Ostavio je slobodu vjernicima druge vjeroispovijesti, starosjediocima, ali i mogućnost prelaska na Islam. Tako je, 1463. došao i do Bosne, do drugog velikog poduhvata koji je obilježio njegov život. A na samom ulasku u Bosnu usnio je san: 

Poslije klanjanja sabah-namaza sultan Fatih pozvao je jednog derviša da mu rastumači san:
"Sanjao sam hazreti Ebu Bekra..."
- Čestiti Sultane, lijep si san usnio. Lijep. Hazreti Ebu Bekr bio je , iznad svih vrlina koje ga čine uzorom vjernima, bogat i spreman na odricanje od svog bogatstva. Lahko je protumačiti tvoj san. Došao si u bogatu zemlju, u zemlju koja će i biti bogata i koja će se odricati svojih bogatstava.
"Sanjao sam i hazreti Osmana..."
- Čestiti Sultane, ljepota Tvoga sna se upotpunila. Hazreti Osman bio je, iznad svih svojih vrlina kojima se uče vjerni, odan pobožnosti. Lahko mi je protumačiti i ovaj dio sna. Došao si u zemlju u kojoj će zasjati svjetlost islama i odanijih vjernika neće biti nigdje na dunjaluku.
"I sanjao sam hazreti Aliju..."
- Čestiti Sultane, Tvoj san se primiče vrhuncu lijepoga. Hazreti Alija, uza sve vrline koje će nadahnjivati generacije vjernih do Kijametskog dana, bio je veliki gazija. Nimalo nije teško rastumačiti ni ovaj dio tvoga sna. Allahovi podanici u zemlji u koju smo došli bit će među najvećim ratnicima koje će Dunjaluk poznavati.
"I nisam sanjao hazreti Omera..."
- Čestiti Sultane, sunovraćuje se tvoj san o ovoj zemlji. Hazreti Omer, uza sve osobine koje su ga učinile halifom i činit će ga uzorom muminima dok je Ovoga svijeta, iznad svega je bio pravedan insan. Bosna će biti i bogata, i pobožna, i zemlja gazija, ali u njoj nikad nije bilo niti će ikad biti pravde.
( internet izvor)

I tako u Bosnu uđe narod islamske vjeroispovijesti i raširi ovu vjeru na Bošnjake, a kako je to lijepo opisao Antun Hangi: Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišića. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo. 






nedjelja, 19. svibnja 2013.

Nekad davno

19. maja 1992. godine zagrmilo u Banovićima, sa Vijenca. Ispali neprijatelj, komšija, poznanik. Ljudi okolnih sela napustiše svoje domove, ostavili rodno mjesto i imovinu, otišli u grad tražit pomoć. (Međ' njima i moja porodica i rodbina). Ne sjećam se prvih godina rata, podatke crpim iz govora mnogih sudionika. Više od 200 Banovićkih boraca krenulo da brani naš grad. Svi su ostavili svoju porodicu, majke, supruge, mlade potomke, a svoje živote riješili dati samo da se odbrani ovo malo mjesto. Na svima njima, ali i na civilima ostao je rat duboko ukorjenjen u duši. Mnogi se nisu živi vratili sa ratišta, pa tuguju majke, kletu supruge dušmana, a dječica ostadoše željna svojih očeva.

Borili su se za ovaj grad, ali i za našu Bosnu, borili su se za taj Deyton, nadajući se da je to rješenje svih naših nesreća.  Da će Bosna ponosna ostati zaštićena, nadali se da je Bosna područje koje neće osjetiti nesreću u budućnosti, pogotovu ne rat.
A šta je donio Deyton?
Oslobađaje od neprijatelja, a podjelu BiH. Podjelu Bosanaca. Nikad nisam razumila da li je Deyton donio dobro ili loše našoj državi. Nikada sa čvrstim stavom neću moći  reći niti jedno niti drugo.
Šta je donio rat?
To da se fukara obogati, a bogat postane siromah. Tako je to od Boga. Kažu da za vrijeme svog životnog vijeka 3 puta imaš, 3 puta nemaš, od Boga je to. Od Boga da, od naroda ne. Na pošten način dobiješ, pošteno i izgubiš. Iskušenje je to dato ljudima. Je li i rat bio iskušenje ili kazna? Kazna za šta? Za ljubav prema domovini, ili je to narod toliko bio loš tih 90-tih da nas je stigla teška kazna. Opet nedoumica! Šta god da je od ovo dvoje, izgleda li danas kao da smo naučili nešto iz te kazne ili iskušenja? Izgubismo sposobnost izvlačenja pouke iz života. Postade nam bitno uživati  u ovome životu, kao da je jedan. A već nam drugi život, jedan preživjesmo u majčinoj utrobi, 9 punih mjeseci, pa preživjet ćemo i nakon ovoga još jedan, Inšallah.
Odmakoh od teme 19. maja '92. U maju se slavi i pobjeda nad fašizmom. Koja pobjeda? Ne čini mi se kao da smo ostavili fažizam iza sebe. Ne sjećam se kolko je bio prisutan, ali danas je itekako prisutan. Nek porekne ko može!
Odbraniše naši borci naš grad te lijepe 1995.godine, tog divnog septembra i dana desetog. Ostalo nam je bar to danas zauvijek veže. Taj 10. septembar. Dan oslobađaja od neprijatelja, dan naše općine, našeg grada i svih onih koji su živote svoje dali onih koji su na bilo koji način dali doprinos da 10. septembar bude dan naše Općine.