Tako je preko 7000 ljudi umrlo pred očima svjetske javnosti

Još u mislima pamtim one dane izbjeglištva 1992. godine, ja dijete sa četiri godine, a jasno vidim slike mase ljudi u jednoj prostoriji, sliku skloništa nakon uzbune. Tada nisam znala šta sve to znači, znala sam da zvuk uzbune znači trčanje u sklonište ma gdje da se nalazimo vani ili u stanu (nečijem, ni to nisam znala, da je to nečiji dom, a ne moj). Nisam znala ni šta znači "izbjeglica", a ipak one kobne 95. (tada nisam znala koliko je ta godina bila teška za jednu naciju), kada su u grad došli kamioni žena i djece, staraca, jedino što smo izgovarali bila je riječ: "izbjeglice" ili Srebren'čani. U školama, u obdaništu, u sportksoj dvorani svuda su bili oni, izbjeglice. Mi djeca im se smijali, nazivali ih pogrdnim imenima, kojih se sad stidim, iako sam bila dijete i nit sam znala šta govorim, nit šta znači to što govorim....ali sjecam se! Sjecam se tuge i jada u njihovim očima, sjećam se dječijeg plača kao da traži nekoga, kao da su zalutali u vremenu i prostoru.
Mi koji smo došli nešto prije njih i zaboravili da smo jednaki po mnogo čemu: prognani iz svojih domova, opljačkani, popaljeni, a od svega najgore ubijani, mi koji smo jedva preživljavali dan za danom, pomagali smo koliko smo mogli.
Ovakvu sliku imam u očim: držim mamu za ruku, ona žuri, ja moram trčkarati za njom. Ne sjećam se njenog izraza lica, ali sjećam se da mi je govorila da je dobro držim za ruku da se ne izgubim. A grad pun, u Banovićima kao centar svijeta, ne možeš se probiti kroz masu ljudi, al mama šuti i skoro da me vuče. Došle smo do sportke dvorane, jedva nekako ušle unutra. Unutra..... nikad nisam vidjela više ljudi na jednom mjestu, a više jada. Vodila me mama prije toga i u srednjoškolski, nosila nekome hrane, isto nekim "izbjeglicama", ali ovdje je mnogo gore. I kao dijete sam znala, zapravo, vodjela da nešto nije dobro, da se loše stvari dogodile.  Nakon nekog vremena provlačeći se između starica, žena i dječice koji su ležali i sjedili po podu, mama se zaustavila pored jedne mlade žene sa dvoje djece, nešto manje od mene, i njihove nane, (čula sam da je djevojčica tako nazvala). Njih četvero išli su za nama, našoj kući.
 Još se samo sjećam moje nove suknjice koju sam dobila samo par  dana ranije u paketu koji je stigao od rodbine iz Njemačke, a koju je mama dala toj djevojčici. Sjećam se tada moje žalosti i plača, nakon što su oni otišli, par sati poslije.

Danas razmišljam gdje li su otišli onog dan kada su izašli iz naše kuće, kuda je vodio njihov put, bez nade, bez igdjeišta i igdjeikoga.....i svake godine u ovom mjesecu ja razmišljam o njima, i uvijek se pitam gdje li su, danas mi je žao što te godine nisam bila velika, da im pomognem svojim trudom, da im dam svu svoju odjeću, obuću, pidžamu, hljeb i šta znam.
Danas, nakon toliko godina od Genocida nad Srebrenicom, nakon toliko svjedočenja usmenih i pismenih, nakon mora suza majke Srebrenice, počinitelji nisu odgovarali za učinjeno zlo, i svake godine određeni broj poginulih ide na svoj posljednji ispraćaj i vječni mir.

Asabikeshiinh ili Dreamcatcher ili Hvatači snova

Danas modni detalj, a u drevna vremena nešto mnogo više, sa značenjem i to ne bilo kakvim.
Legenda kaže da su indijanci izrađivali hvateče snova kako bi dozvali lijepe, a otjerate ružne snove. Ja sam ovu legendu, naravno, pronašla na nekom web sajtu. Ne vjerujem u vrač, ali vjerujem da su indijanci nacija sa mnogo toga specifičnog, uz to i zanimljivog.
Legenda kaže ovako: Prije mnogo vremena, stari vrač iz plemena Lakota bio je na visokoj planini kada je dobio viziju. U toj viziji se Iktomi, veliki učitelj mudrosti, pojavio u obliku pauka. Iktomi mu se obratio na svetom jeziku, a dok je govorio, uzeo je obruč od vrbe koji je imao na sebi konjsku dlaku i perle i bebe, prelazimo kroz djetinjstvo i odrastanje, do starosti kada se počeo da plete mrežu. Pričao je o ciklusima u životu - kako počinjemo život kao ciklus završava. 
U svakom životnom dobu postoje mnoge sile, neke dobre, a neke loše. Ako slušate dobre sile, one će vas usmjeravati u pravom smjeru. Kada je Iktomi završio priču, dao je vraču mrežu i rekao da je mreža savršen krug sa rupom u sredini, te da treba da je iskoristi da njegovi ljudi pronađu svoje ciljeve, da na pravi način iskoriste svoje ideje, snove i vizije. 

Dobri snovi, znajuci put, lebde kroz mrežu, čuvaju u sebi znanje i uspomene, zatim prolaze kroz centar i klize niz perca pravo do osobe koja sanja. Loši snovi se beznadežno upetljavaju u mrežu hvatača snova i izgore na prvoj svjetlosti dana. (Legenda= copy-paste) 

Kako se vremena vraćaju, i svijet se vrti u krug, moglo bi se reći da je došlo vrijeme starih indijanaca, ili bar njihovih običaja, simbola. Kako god, vibracije su pozitivne, jer vjerovali ili ne u ovu legendu, nosimo ih bar zbog današnje mode...divni su!

I da, da ne zaboravim napomenuti običaj je da se poklanjaju novorođenoj djeci, i tek vjenčanim parovima, te da se postavljaju pored prozora u spavaćoj sobi, na ulazu u kuću, ili kao hamajlija u autu. Ja moj hvatač snova nosim na lancu oko vrata....i jako mi se sviđa.

Sloboda je bauk

Stvarnost nam je crno bijela, a budućnost siva

Nakon dužeg vremena odem do Tuzle, grad koji sam zamalo zavoljela, koji mi nedostajao....Stupine i park izmedju B8 i B9....dječica draga koja su me zapamtila na istoj klupi s laptopom na krilu, (uvijek su pazili da me ne pogode loptom i bojali se da ću da im uzmem loptu svaki put kada bi slučajno došla do mene), strina, žena srednjih godina, koja je čuvala troje djece odjednom ( zaboravila sam im imena) nju su svi zvali "strina" i mladi i stari, a nikad joj nisam saznala pravo ime. Pa vožnja biciklom dužinom Jale, aleja lipa prema Bulevaru, i ono dvoje zaljubljenih srednjoškolaca na klupi ispred pošte...Havana u toranj zgradi i sve ispijene kafe....simbol Tuzle ispred hotela: Koza, i mnogo toga lijepog ostalo je u sjećanju....i s osmjehom sam se sjećala svega lijepog, svakog koraka pređenog dužinom Zlokovca.....svake ruže procvale u dvorištu Prinčeve džamije...

Danas sjecanja blijede, danas ne volim Tuzlu kao onih prvih mjeseci stanovanja prije skoro pet godina, danas prezirem Slobodu i Fukare, prezirem njihov zrak, prljav i zagađen, i zemlju kojom sam hodala, i sol ispod nje, Panonsko jezero toplo i ružno, Ilinčicu ili deponiju otpada, sve prečice od kuće do grada......

Danas me obaveze povele do Tuzle, vrućina neizdrživa, požurim da sve obavim, možda stignem i da se rashladim negdje. Parkiram se u garažu u Merkatoru ( kontam hladovina je), obavim sve što sam trebala, i sva sretna u garažu po auto pa planiram negdje u hladnu vodu ( nisam ni pomišljala na Panonsko), kad u garaži imam šta i vidjeti, veliku parnicu na vratima., dobro primjetnu, meni liči namjernu.
Razočarana okrecem se oko sebe, kao da ću naći nekog ko je to uradio, kontam kome je smetalo, šta sam kome skrivila pa mi se sveti, mislim se da li sam imala nekih neprijatelja koji naplaćuju dugove, a nisam, nisam ja takva.

Šta ću pali auto i produži dalje, u naše lijepe male izrovljene Banoviće. A gledam onaj znak Željin na srednjem retrovizoru, i kontam se, željo željo koštaš me vrata....eto to su ti Fukare....to ti je grad soli. A ja ću sutra opet u Tuzlu al neću vam reći gdje ću se parkirat, i da skinut ću Željin grb.
Pozdrav za sve Fukare, i dobrodošlica u Prvu ligu do sad nisam htjela ni da im čestitam, bilo mi žao....a sad: vidimo se na derbiju...kantonalnom.