Još u mislima pamtim one dane izbjeglištva 1992. godine, ja dijete sa četiri godine, a jasno vidim slike mase ljudi u jednoj prostoriji, sliku skloništa nakon uzbune. Tada nisam znala šta sve to znači, znala sam da zvuk uzbune znači trčanje u sklonište ma gdje da se nalazimo vani ili u stanu (nečijem, ni to nisam znala, da je to nečiji dom, a ne moj). Nisam znala ni šta znači "izbjeglica", a ipak one kobne 95. (tada nisam znala koliko je ta godina bila teška za jednu naciju), kada su u grad došli kamioni žena i djece, staraca, jedino što smo izgovarali bila je riječ: "izbjeglice" ili Srebren'čani. U školama, u obdaništu, u sportksoj dvorani svuda su bili oni, izbjeglice. Mi djeca im se smijali, nazivali ih pogrdnim imenima, kojih se sad stidim, iako sam bila dijete i nit sam znala šta govorim, nit šta znači to što govorim....ali sjecam se! Sjecam se tuge i jada u njihovim očima, sjećam se dječijeg plača kao da traži nekoga, kao da su zalutali u vremenu i prostoru.
Mi koji smo došli nešto prije njih i zaboravili da smo jednaki po mnogo čemu: prognani iz svojih domova, opljačkani, popaljeni, a od svega najgore ubijani, mi koji smo jedva preživljavali dan za danom, pomagali smo koliko smo mogli.
Ovakvu sliku imam u očim: držim mamu za ruku, ona žuri, ja moram trčkarati za njom. Ne sjećam se njenog izraza lica, ali sjećam se da mi je govorila da je dobro držim za ruku da se ne izgubim. A grad pun, u Banovićima kao centar svijeta, ne možeš se probiti kroz masu ljudi, al mama šuti i skoro da me vuče. Došle smo do sportke dvorane, jedva nekako ušle unutra. Unutra..... nikad nisam vidjela više ljudi na jednom mjestu, a više jada. Vodila me mama prije toga i u srednjoškolski, nosila nekome hrane, isto nekim "izbjeglicama", ali ovdje je mnogo gore. I kao dijete sam znala, zapravo, vodjela da nešto nije dobro, da se loše stvari dogodile. Nakon nekog vremena provlačeći se između starica, žena i dječice koji su ležali i sjedili po podu, mama se zaustavila pored jedne mlade žene sa dvoje djece, nešto manje od mene, i njihove nane, (čula sam da je djevojčica tako nazvala). Njih četvero išli su za nama, našoj kući.
Još se samo sjećam moje nove suknjice koju sam dobila samo par dana ranije u paketu koji je stigao od rodbine iz Njemačke, a koju je mama dala toj djevojčici. Sjećam se tada moje žalosti i plača, nakon što su oni otišli, par sati poslije.
Danas razmišljam gdje li su otišli onog dan kada su izašli iz naše kuće, kuda je vodio njihov put, bez nade, bez igdjeišta i igdjeikoga.....i svake godine u ovom mjesecu ja razmišljam o njima, i uvijek se pitam gdje li su, danas mi je žao što te godine nisam bila velika, da im pomognem svojim trudom, da im dam svu svoju odjeću, obuću, pidžamu, hljeb i šta znam.
Danas, nakon toliko godina od Genocida nad Srebrenicom, nakon toliko svjedočenja usmenih i pismenih, nakon mora suza majke Srebrenice, počinitelji nisu odgovarali za učinjeno zlo, i svake godine određeni broj poginulih ide na svoj posljednji ispraćaj i vječni mir.
Nema komentara:
Objavi komentar