četvrtak, 28. veljače 2013.

Ponos vs. Nezavisnost

Jednom sam slučajno ušla u ulicu zvanu 1. Marta, gledam ono i kontam "a može li biti da se tako zove". Brzo sam napustila  tu ulice, misleći da sam zalutala. Međutim, naredne četiri godine, moj dom bio je u ulici 1. Marta. Lijepa je to ulica, kao i datum što je lijep, pa praznik je. Mi narod u BiH volimo taj dan, mislim, prvenstveno jer je praznik, ne radi se, ne ide u školu, spava se do kasno. Neki još i slave (u Federaciji), a neki Bogami, kukaju. Ma kome je do slavlja, nema šta da jede, nema dijete zdravstveno osiguranje, a eno ga kašlje, mora piti čaj od zove što ga nana brala lani.

Nezavisnost, dan kada je Bosna ponosna postala nezavisna, davne '92. Sada razmišljam je li cijena nezavisnosti sav ovaj čemer i jad, ova tuga. Mnogim životima svog naroda Bosna plati tu nezavisnost i otplaćuje je i dan danas.
Ali eto, bitno je biti nezavisan, i po cijenu bratstva i jedinstva.
Lijepo je obilježiti 1. Mart, sjetiti se te '92. Pa sjeti je se neko ovako neko onako. 1. Mart ima različitu vrijednost od osobe do osobe. Tako ćemo mi u našem gradiću sa friško uređenim trgom sutra da slavimo
 1. Mart. Mi zapravo imamo duplo slavlje, sutra je godišnjica jedine nam diskoteke u gradu, dolazi nam pola Granda (s vremena na vrijeme). Sutra ćemo da dijelimo bratstvo i jedinstvo, sestrinstvo i šta znam što još. Sutra će da se slavi, da se pije točeno pivo, vlaško, balijsko, nije važno koje, ha sutra smo svi braća i sestre. Nema sutra balija il neko drugi, sutra je bitno šta se pije, i kolko se pije. Pa jel' dan nezavisnosti ili ne. Pa moraju i ugostitelji nešto da zarade.

Tako se nekad vrijedni i časni narod danas zamijenio sa pijanicima i slavljenicima, kojima je važno imati razlog da se "zalije", a to što nam nezavisna i nekada ponosna Bosna propada.....ma ko još mari za time!

                                                                   Trg - Banovići

                                                          Dio cijene nezavisne nam BiH  

                                                                     Ponosna BiH

utorak, 5. veljače 2013.

Denis Mrnjavac! 05.02.

Lijepo je bilo pisati o Srđanu Aleksiću, o hrabrosti i moralu prije svega. Ali šta je moral radio 05. februara 2008. godine u sarajevskom tramvaju kada je od strane trojice napadača pretučen i izboden Denis Mrnjavac. Gdje su se sakrili svi moralni ljudi? Je li to među Bosancima i Hercegovcima više nema morala?

Bosna, zemlja u kojoj zakon postoji, ali ne da se i poštuje. U BiH pojam maloljetničke delikvencije postao je veoma čest, posljedice delinkvetnog ponašanja trpimo svi, od javnih ustanova do običnog građanina, kao u slučaju Denisa Mrnjavca, ni krivog ni dužnog. Radi se o nesigurnosti građana. Bosna postaje nesigurna zemlja za svoje građane, sudeći po dešavanjima od strane maloljetnika. Skoro da svaki dan možemo čuti ili pročitati o najmanje jednom učinjenom djelu od strane maloljetnika. Zašto se ništa ne mijenja? Koliko još treba da bude slučaja kao Mrnjavca da bi vlast u BiH reagovala? Zar jedna ustanova kao što je Zavod za vaspitanje muske djece i omladine ne može da utiče na poboljšanje sigurnosti građana, i na vaspitanje one djece koja dođu u zavod?
Danas se više niko i ne sjeca Mrnjavca, bilo je to prije 5 godina, ko bi se toga sjetio, kad imamo drugih većih problema. Danas nam pažnju odvlači Kurir, srbijanska novina, Goran Golub i njegova optužba Hanke Pladum.
Pa to je aktuelni događaj, zašto da se pokušavamo da riješimo problem maljoljetničke delikvencije, kada je zanimljivije ono što je Hanka radila u vrijeme rata. Strašno! O slučaju Golub- Paldum drugi puta, to sam navela jer je trenutno aktuelna vijest, jedna od onih koja je učinila da se zaboravi 05. februar 2008. godine, da zaboravimo jednog dječaka od nekih 17 godina, i njegovu tragičnu smrt, i izvršenu nepravdu od strane njegovih vršnjaka.
Niko kod nas ne shvata maloljetnički delikvenciju kao problem, niti vlast ( što nije nimalo iznenađujuće, jer naša vlast svaki ozbiljan problem ne prihvata kao problem), niti građani (koji po običaju ćute i prepuštaju vladi sve), niti roditelji ( koji vjeruju da će im škola vaspitati djecu). To je naša današnjica, naša jedna jedina BiH!

Ne dozvolite da se zaboravi nepravda učinjena 05.02.2008. nad jednim nedužnim mladim životom!
Ne zaboravite da je nekada među nama bio i Denis Mrnjavac!