četvrtak, 30. svibnja 2013.

Najljepša Neretva, nemirna Bosna i najdraža Krivaja

  Krenuh danas tako na put kroz Bosnu, a dođoh do samog srca Hercegovine. Krenula sam jutros turistički u Mostar ( s ocem koji je išao poslovno). Od samog jutra oči su mi žudile da vide ove lijepe Bosne, nisam mogla da prestanem da gledam ( kolko sam mogla u toku vožnje da "pofatam"), okrećući glavu te na jednu, te na drugu stranu da upijem što više Bosne i Hercegovine. Kroz Kladanj preko Olova i Karaule do Sarajeva iako već dobro znani put, gledala sam u brda borovine i druge šume, i kontala kako naša mala zemlja može da bude sretan što se nalazi na brdovitom Balkanu, što je po geografskom položaju određena baš u ovim brdima. Šta brda planine čovječe!
Možda nismo zemlja bogata rudnicima zlata i srebra, ali ima Bosna svoje bogastvo. Bogastvo koje je rijetkos svuda u svijetu. Bogastvo od samog Boga dato, nažalost kod nas ne toliko cjenjeno. Bogastvo znano voda! Imamo bosanske šume koje nam proizvode svjež, čist i zdrav zrak, kojeg čovjek, takođe, nažalost ne cijeni dovoljno.
Od Sarajeva do Jablanice, na Kalman radiju je bila emisija na temu: da li su bivše generacije bile zdravije i zašto?  Javljali se slušaoci da iznose svoje argumente. U suštini su svi svjesni uzroka sve većeg broja oboljenja mladih. Pričaju o organskoj hrani, o domaćim proizvodima, o lošem utjecaju novih tehnologija fizički i psihički na čovjeka. Svi su svjesni, a niko ništa ne poduzima. A ja dođoh i do kršovite Hercegovine, gledam u nebo, oblačno je, ali sunce se bori sa oblacima i baca svoje zrake na lijepu Neretvu dajujći joj boju tirkiza. Stala sam pored jednog kioska kupiti vodu, kad tamo sve što ima je Jana. Toliko o domaćem proizvodu. Toliko o bogastvu Bosne, kad ono čega najviše imamo uvozimo.
Na povratku idemo "autobanom", i mogu vam reć' "poevropili" smo se. Brzo i efikasno ide ona naplata putarine! Evropa nas čeka! Razlog zašto smo se vratili tokom nemirne Bosne jeste što smo imali obaveza, u Žepču. Tačnije u jednom mjestu kod Žepča, kod Zenice, ne ne, mjestu na oblacima, ne mjestu ispod samog neba.... zapravo ne znam gdje je to mjesto i kome pripada. Ali ono što sam vidjela zapravo znači da ima još domaćeg u Bosni, ima još čistog zraka i izvorske vode. Zove se Željezno Polje i nalazi se ispod samog neba. Ima mnogo kuća, mnogo djece sam vidjela po asfaltu (da, ima i asfalt), apoteku čak i dva kafića. Ali ipak ima u sebi onog nečeg, domaćeg, Bosanskog. U Željeznom Polju je bilo biciklo poslato iz Belgije, pa smo eto usput svratili po njega.
Pređoh kilometara puta i tokova rijeka, a vratih se opet našoj dragoj Krivaji. Uzvodno uz Krivaju, preko Marina Brda i eto nas opet u gradu mrkog uglja.
Poenta putovanja: proizvodimo, jedimo i kupujmo domaće, a biciklo ćemo vozati iz Šengena.


utorak, 28. svibnja 2013.

Carigrad na 29. maj

Na 29. maj, davne 1453. godine dogodila se jedna od najvećih prekretica u svijetu. Neki historičari smatraju da je taj događaj značio kraja srednjeg i početak novog vijeka. Riječ je o osvajanju Konstantinopolja ili Carigrada od strane Turaka vođenih sultanom Mehmedom Drugim, u historiji poznatijim pod nazivom Fatih (osvajač).

Muhammed s.a.w.s. je rakao: "Sigurno će Carigrad biti osvojen, pa divan li je vojskovođa taj čovjek i divna li je ta vojska koja će to ostvariti". Sultan Mehmed Drugi nadao se da je on taj vojskovođa, vjerovao je da će osvojiti Carigrad. U napadu na Konstantinopolj najvise se bojao za nedužne ljude u gradu, tražio je od imperatora da mu mirno preda grad, jer nije htjeo da bude tiranin. Kako se imperator borio do zadnje kapi krvi vođena je velika borba.

Vrijeme će proći, ovi događaji će izgubiti važnost na požutjelim stranicama historije, a možda će ih nekočak i potcjenjivati. Ali, možda će se pojaviti i pametni historičari, oni koji će shvatiti strasti i boli vas dvojice imeperatora. Možda če neki veliki pjesnici, u čijim srcima titraju tajne svijeta, pokušati objasniti kako je drama iz ovih ana nadmašila junačke priče. Na njima je i da okolnosti u kojima si ti morao djelovati objasne budućim generacijama, u kojima će većina ljudi vjerovati da ni jedan grad niej vrijedan prolijevanja ni kapi ljudske krvi. Možda će tada oni koji te nazivaju ubicom shvatiti da ti nije bio cilj puko osvajanje. 

Tako je Konstatinopolj pao pod Osmansku vlast, tako je Aja Sofija postala džamija, tako je 29. maj 1453. upisan kao historijski datum o kome se priča vijekovima i o kome će se pričati dok je svijeta. Kiša je tog dana bila kao blagi bol u srcu. Blistala je poput milijardi sitnih dijamanata u magli, koja je obavila nepomični dan kao paukova mreža srebrene boje. 

Tako su u Evropu prognani mnogi umjetnici, bježeći od sablje sultanove. Sa sobom su prenijeli mnoga znanja i vještine, te tako razvili mnoge nove pravce u umjetnosti. Tako se svijet počeo razvijati, a Osmanlije krenule u stopu sa razvojem i počele da šire svoju teritoriju, i nameću svoju kulturu i vjeru. Bitno je napomeuti da SultatFatih nije ikoga prisilio na nešto, tako ni na vjeru. Ostavio je slobodu vjernicima druge vjeroispovijesti, starosjediocima, ali i mogućnost prelaska na Islam. Tako je, 1463. došao i do Bosne, do drugog velikog poduhvata koji je obilježio njegov život. A na samom ulasku u Bosnu usnio je san: 

Poslije klanjanja sabah-namaza sultan Fatih pozvao je jednog derviša da mu rastumači san:
"Sanjao sam hazreti Ebu Bekra..."
- Čestiti Sultane, lijep si san usnio. Lijep. Hazreti Ebu Bekr bio je , iznad svih vrlina koje ga čine uzorom vjernima, bogat i spreman na odricanje od svog bogatstva. Lahko je protumačiti tvoj san. Došao si u bogatu zemlju, u zemlju koja će i biti bogata i koja će se odricati svojih bogatstava.
"Sanjao sam i hazreti Osmana..."
- Čestiti Sultane, ljepota Tvoga sna se upotpunila. Hazreti Osman bio je, iznad svih svojih vrlina kojima se uče vjerni, odan pobožnosti. Lahko mi je protumačiti i ovaj dio sna. Došao si u zemlju u kojoj će zasjati svjetlost islama i odanijih vjernika neće biti nigdje na dunjaluku.
"I sanjao sam hazreti Aliju..."
- Čestiti Sultane, Tvoj san se primiče vrhuncu lijepoga. Hazreti Alija, uza sve vrline koje će nadahnjivati generacije vjernih do Kijametskog dana, bio je veliki gazija. Nimalo nije teško rastumačiti ni ovaj dio tvoga sna. Allahovi podanici u zemlji u koju smo došli bit će među najvećim ratnicima koje će Dunjaluk poznavati.
"I nisam sanjao hazreti Omera..."
- Čestiti Sultane, sunovraćuje se tvoj san o ovoj zemlji. Hazreti Omer, uza sve osobine koje su ga učinile halifom i činit će ga uzorom muminima dok je Ovoga svijeta, iznad svega je bio pravedan insan. Bosna će biti i bogata, i pobožna, i zemlja gazija, ali u njoj nikad nije bilo niti će ikad biti pravde.
( internet izvor)

I tako u Bosnu uđe narod islamske vjeroispovijesti i raširi ovu vjeru na Bošnjake, a kako je to lijepo opisao Antun Hangi: Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišića. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo. 






nedjelja, 19. svibnja 2013.

Nekad davno

19. maja 1992. godine zagrmilo u Banovićima, sa Vijenca. Ispali neprijatelj, komšija, poznanik. Ljudi okolnih sela napustiše svoje domove, ostavili rodno mjesto i imovinu, otišli u grad tražit pomoć. (Međ' njima i moja porodica i rodbina). Ne sjećam se prvih godina rata, podatke crpim iz govora mnogih sudionika. Više od 200 Banovićkih boraca krenulo da brani naš grad. Svi su ostavili svoju porodicu, majke, supruge, mlade potomke, a svoje živote riješili dati samo da se odbrani ovo malo mjesto. Na svima njima, ali i na civilima ostao je rat duboko ukorjenjen u duši. Mnogi se nisu živi vratili sa ratišta, pa tuguju majke, kletu supruge dušmana, a dječica ostadoše željna svojih očeva.

Borili su se za ovaj grad, ali i za našu Bosnu, borili su se za taj Deyton, nadajući se da je to rješenje svih naših nesreća.  Da će Bosna ponosna ostati zaštićena, nadali se da je Bosna područje koje neće osjetiti nesreću u budućnosti, pogotovu ne rat.
A šta je donio Deyton?
Oslobađaje od neprijatelja, a podjelu BiH. Podjelu Bosanaca. Nikad nisam razumila da li je Deyton donio dobro ili loše našoj državi. Nikada sa čvrstim stavom neću moći  reći niti jedno niti drugo.
Šta je donio rat?
To da se fukara obogati, a bogat postane siromah. Tako je to od Boga. Kažu da za vrijeme svog životnog vijeka 3 puta imaš, 3 puta nemaš, od Boga je to. Od Boga da, od naroda ne. Na pošten način dobiješ, pošteno i izgubiš. Iskušenje je to dato ljudima. Je li i rat bio iskušenje ili kazna? Kazna za šta? Za ljubav prema domovini, ili je to narod toliko bio loš tih 90-tih da nas je stigla teška kazna. Opet nedoumica! Šta god da je od ovo dvoje, izgleda li danas kao da smo naučili nešto iz te kazne ili iskušenja? Izgubismo sposobnost izvlačenja pouke iz života. Postade nam bitno uživati  u ovome životu, kao da je jedan. A već nam drugi život, jedan preživjesmo u majčinoj utrobi, 9 punih mjeseci, pa preživjet ćemo i nakon ovoga još jedan, Inšallah.
Odmakoh od teme 19. maja '92. U maju se slavi i pobjeda nad fašizmom. Koja pobjeda? Ne čini mi se kao da smo ostavili fažizam iza sebe. Ne sjećam se kolko je bio prisutan, ali danas je itekako prisutan. Nek porekne ko može!
Odbraniše naši borci naš grad te lijepe 1995.godine, tog divnog septembra i dana desetog. Ostalo nam je bar to danas zauvijek veže. Taj 10. septembar. Dan oslobađaja od neprijatelja, dan naše općine, našeg grada i svih onih koji su živote svoje dali onih koji su na bilo koji način dali doprinos da 10. septembar bude dan naše Općine.


utorak, 30. travnja 2013.

Prvomajski uranak

Nek se zna da je sutra ispod ona četiri bora, gore na putu prema Zlači, moje mjesto. Ja sam to još lani rezervisala, pa vi koji ćete baš baš uraniti ne približvajte se mome mjestu. ;)
Šalu na stranu! Sutra nam nema druge nego uraniti, svima onima koji misle da hlade glavu u debeloj hladovini  među borićima. Neki će doduše na druge načine da hlade glavu, al otom potom.
Prvi maj, praznik rada u BiH. Bosanac živi za roštilj, živi za sutrašnji praznik, za neradni dan. Bosanac kojem je svaki dan neradni. ( osim petka kad radi na pripremi odmora za vikend ).
Opet šalu na stranu. Sutra će da bude dar mar od Oskove do Zobika. Kreni tako popodne od Oskove prema Mačkovcu, vidjet ćeš pune livade i njive našeg vrijednog naroda, pune vikendice i mladog i starog. Vidjet ćete pune stolice ljudi, ljudi s pivama u rukama ( ima se, može se). Mora narod da odmara, ubi ova radna sedmica. A da ne spominjem kako je praznik od sutra pa do naredne sedmice, ludnica, ni ovi u Litvatransu neće da voze, pa linija za Sarajevo zatvorena dok je praznika.

A vidjet ćeš tek pravu sliku Bosanca, vidjet ćeš šta to znači u pravom smislu te riječi. Sve te flaše od Premingera ( zaradi Bihaćka pivara posebno mnogo za 1. maj) Pa dvolitre, u narodu poznate kao "bambuće", tek njih što Bosanac voli. Domaća rakija nije aktuelna za praznik rada kol'ko je pivo, al opet, proizveli su Bosanci i rakije, treba se popit što prije, evo sad će i nova da se peče. Žure da popiju kao da rakija ima rok trajanja.

Tako neko profitira neko gubi na praznik rada. Alkoholni proizvođači će da isprazne džepove pojedinacima, čovjeku s porodicom bez posla.
A nije to sve! Imamo mi i JP Turizam, oni će tek da profitiraju. Naplata vinjeta na ulazu u Mačkovac ( iskreno Mačkovac je naš veliki turistički potencijal) pa sve do Zlače moraš platiti vinjetu, pa putarina se u Evropi naplaćuje ( mi evo ispunjavamo jedan od uslova- naplata putarine). Opet to nije sve. Ako hoćete da spustite svoju cjenjenu, valja i to platit.Ne može čovjek rahat ni da sjede. Elem, sutra smo u gubitnku kako god. Da mi hoće bar ostati slobodna ona četiri bora negdje na pola puta od Mačkovca do Žlače. ;)

Ostalo je još da svima poželim lijep provod, opuštenu atmosferu i mnogo roštilja ;)











Pogledajte snimak, momak jasno kaže svake godine na istom mjestu i istinu čovjek zbori:
http://www.youtube.com/watch?v=Wnd-QK3R1Zw

http://www.klix.ba/vijesti/bih/rostiljska-gozba-na-mackovcu-ilincici-bistarcu/120501075

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/na-mackovcu-nekoliko-hiljada-ljudi

nedjelja, 28. travnja 2013.

Kraljevska afera

Nora Roberts spisateljica ljubavnih romana (opet ja sa ljubavnim romanima), u kojima nailazimo na kriminalističke radnje, na misteriozna dešavanjima, koja nas nadahnjuju da čitamo njena djela. Ovoga puta sam pročitala Kraljevsku aferu ( priznajem prošlo je dugo vremena kako nisam pročitala nešto od Nore, dugo vremena mislim na par mjeseci).
Kao što rekoh kriminalne radnje nisu zaobišle ni ovaj roman, ljubav takođe.
Radi se o Gabrijeli Biset, princezi koja je bila kidnapovana, drogirana i pri tome izgubila pamćenje. Njen telohranitelj Riv Mekgij,  koji je došao iz daleke Amerike samo zato što je to tražio Gabrijelin otac, pomaže joj da otkrije ko i zašto je kidnapovao, i zašto nema nikakvih tragova počinitelja.
Gabrijela princeza jakog temperamenta, tvrdoglava, neposlušna, koja ne uvažava ničije mišljenje, ipak posustaje kad je njen telohranitelj u pitanju. Riv, bivši policajac, teško podnosi Gabrijelu, čak pomišlja da se vrati na svoju farmu u Ameriku, ali lono što počinje da osjeća prema njoj mjenja mnogo toga.
Iako se Gabrijela trudi da surađuje u istraživanju svoje prošlosti i u pokušaju vraćanja pamćenja, ipak je nestrpljiva, na što Riv reaguje oštro, pomalo zlobno.
Njih dvoje ipak otkrivaju ko su kidnaperi i njihove motive, što je posebno iznenađujuće i karakteristično za sve Norine romane.
Pročitajte ovaj divni roman o sumnjivom kidnapovaju mlade princeze, i o rađaju ljubavi, o jačini te ljubavi. Opet kažem da ljubav ima magičnu moć, i čini čuda. Vjerujem u čuda.

Po nekim njenim romanima snimljeni su i filmovi, što je još jedna potvrda Norinog uspjeha, dobrog i  jedinstvenog u pisanja.




petak, 26. travnja 2013.

Novele i poezija Halila Džubrana

Halil Džubran je  libanonski pjesnik i spisatelj kratkih novela, veoma poetičnih, iz kojih čovjek može da nauči kako objektivno gledati na stvari, kako prihvatiti da se nešto dešava ili ne dešava sa razlogom. Iako ima samo jedan roman Slomljena krila, njegova poezija dovela ga je do najčitanijeg književnika mahdžera ( arapska književna emigracija).
Slomljena krila je kraći roman, o ljepoti jedne žene. Pisac pokušava naći dovoljno dobar jezik da opiše ljepotu njegove ljubljene i njegove osjećaje prema njoj. Priča o učinjenoj nepravdi prema jednoj ženi i nemogućoj ljubavi dvoje mladih.
  Osim Slomljenih krila napisao je i zbirke pripovijetki od kojih izdvajam: Pobunjeni duhovi. Sadržana je od poetičnih priča o tome kako ne treba  suditi ljudima na osnovu priča iz mahale, kako ljudima ne treba uopće suditi, jer za takve stvari postoji Nebeski Kadija. Teško onome ko sudi i teško onome kome se presuđuje. Zatim priče o prevari  žene. Žene koja je bila protiv svoje volje data čovjeku kojeg nije željela, o hrabrosti žene koja se borila za svoju ljubav i pobijedila društvene zakone.
Iz njegovih djela može se vidjeti da je ženu posmatrao ravnopravno sa muškarcima, bez obzira na povijesne okolnosti i nametnute društvene zakone, u kojima je uloga žene jedino da bude domaćica, majka i supruga.
( Neki će sada zavrtjeti očima i reći da u meni živi previše feminizma. Ali takvi ne shvataju da je malo ovakvih kao Džubran). Priče o muško-ženskim odnosima, o braku kojeg u ono doba on karakteriše kao: smiješnu i žalosnu trgovinu koju obavljaju mladići i očevi djevojaka.



Citati:
- Ljubav je jedina sloboda na ovome svijetu- ona unosi dušu na najviše mjesto koje ne dosežu ljudski zakoni i običaji, kojima ne gospodare prirodni zakoni i mudrosti. 
- Sada sam spoznala da postoji nešto uzvišenije i od nebesa, dublje od mora, jače od života i smrti, moćnije od vremena. Upravo sam spozala nešto što jučer nisam znala niti  sam o tome sanjala.
- Sudbian te zaskoči, strašnim očima te pogleda, za vrat te oštrim kandžama ščepa i grubo baci na zemlju i zgazi te željeznim nogama i ode smijajući se. 
-  Moderna civilizacija je neznatno razvila um žene, ali je uvećala njenu patnju jačanjem muškarčevih ambicija. Donedavno je žena bila sretna sluškinja, a sada je postala nesretna gospoña; nedavno je bila slijepa žena koja izlazi na dnevnu svjetlost, a sada je žena koja vidi, ali ide kroz noćnu tminu; bila je ljepotica u svome neznanju, cijenjena zbog jednostavnosti, snažna upravo u svojoj slabosti, a sada je postala ružna u svome usavršavanju, površnih osjećaja i daleko od spoznavanja srca. Hoće li doći dan kada će se u ženi sresti ljepota i obrazovanost, usavršavanje i izuzetnost, fizička slabost i duševna snaga?


Zato što te volim

Šta je to lijenost? To je kad se ja probudim rano, ali ne ustajem iz kreveta dok me mama ne zovne. To je kad par sati ležim u krevetu, jer sam počela čitati knjigu koja jednostavno ne može čekati da se pročita. Knjiga koja se čita u jednom dahu, za samo nekoliko sati lijenosti i imate pročitano još jedno djelo Gijoma Musoa.
Zato što te volim priča je o tri izgubljene duše koje prati gubitak dragih osoba, duše koje trebaju hitnu pomoć. To je priča o Marku kome je bez traga nestala petogodišnju kćerka Lajla, zatim o Ive koja želi osvetu zbog smrti svoje majke, i Alison, nasljednici velikog bogastva koja je ubila jednog dječaka. Sve troje preživljavaju različitu patnju, ne znajući koliko su povezani. 
Na samom početku knjige autor je ostavio jednu preporuku: Da biste sačuvali iznenađenje, ne otkrivajte svojim prijateljiam kraj romana. Pomalo tragičnim, ali ipak sretnim krajem. 

Moram napomenuti da  se Lajla, nakon pet godina, ipak pojavljuje, ali niko ne može odgonetnuti gdje je i s kime bila, djevojčica ne govori, zatim misteriozno ponašanje Markove žene Nikol nakon što se Lajla pojavila. Riješite zagonetku i pročitajte ovu knjigu! Kao što je rekao i sam pisac iznenadit ćete se! 

Ova dirljiva, ljudska drama zapravo je čarobna ljubavna priča koja vas uvlači u misteriju i drži vas u neizvjesnosti, priča čiji završetak nećete tako lako zaboraviti. 

četvrtak, 25. travnja 2013.

Tajna orhideje

   Kažu ko ne umije da bude umjetnik, taj pokušava da bude kritičar. Ali ovaj kritičar je ostao bez riječi i evo već pola sata mozgam šta posebno da izdvojim iz ove knjige, kada je, eto, sve posebno. Pa ću pokušati ne zavlačiti puno u komentaru, ne onako kako je knjiga zavučena.
 Tajnu orhideje je priča tri generacije, tri različita vremenska perioda, tri ljubavi i tri strasti.Lucinda Riley nam priča priču putujući kroz povijest i kroz imanje Werthon Park. Prva je tragična priča o nemogućoj ljubavi, ljubavi iza koje ostaje simbol u obliku ljudskog života. Druga je generacija zaljubljena u biljke, posebno orhideje, koje su na čudan način prenešene iz egzotičnog Tajlanda u kišovitu Englesku. To je priča jezikom cvijeća. I konačno treća, koja je nastala iz tragične ljubavi i boli iz koje se rađa neizmjerna ljubav najnovije generacije. Dvoje mladih sa istom tugom zbog tragičnih gubitaka, sudbinom nošeni počinju osjećati ljubav, ne znajući da su im sudbine isprepletene još odavno.
Još jedna priča o Engleskoj prije Drugog Svjetskog rata, priča o zabavama mladih djevojaka visokog staleža u velikim Engleskim salonima, o plemićima koji pokušaju ukrasti pokoji poljubac svojih dragih. Priča u kojoj najčešće dužnost prema roditeljima, imanju i potreba za nasljednikom trijumfira nad ljubavlju.
Priča o plodovima te ljubavi koja završavaju ipak tamo gdje ne bi trebala, o posljedicama nečijih grešaka iz prošlosti.  I konačno dio priče današnjih dana, koji jasno kaže da je : ovo novi milenij i sva pravila o muško-ženskim odnosima su se promijenila. Osim jednoga, a to je: ljubav. 
U ovih nešto više od 400 strana toliko sam se oduševila, da mi je bilo žao što sam došla do kraj. Iako izgleda zapetljano, nabacano i zavučeno da možete pomisliti da ne znate šta čitate. Knjiga je jednsotavna, bez obzira što putuje kroz vrijeme, i što opisuje živote mnogih ljudi. Moram naglasiti da se nećete pokajati ako je pročitate. Jednog trenutka sam je poredila sa Jezikom cvijeća, ili Tajnom zaljubljenog vjetra, ali ne, različita je, posebna je i jedinstvena.




- Gledam njegovo drago lice, tako poznato, a opet uvijek fascinantno jer ima toliko dubine koja se može istražiti.
- ..zaljubio sam se u najkompleksniju ženu od svih žena, koja ima velike potrebe. Ali sad znam da je upravo to bilo ono što me privlačilo.

ponedjeljak, 22. travnja 2013.

Zašto je erotika odjednom postala globalni fenomen u književnosti?

Nije riječ samo o Pedeset nijansi, mnogi drugi pisci su počeli da koriste erotiku kao književni fenomen, napravivši time bestselere koje  se prodaju širom svijeta. Iako je erotika uvijek bila zastupljena u književnosti, još od Grčke mitologije. Razlika je što su u to doba pisci bili cenzurisani, ili autocenzurisani, tako da je postojala ta neka granica u izražavanju. Neke stvari su bile isključivo iza zatvorenih vrata ljubavnika. Erotika se više izražavala kroz slike ili skulpture. To je postalo dosadno, i bilo je potrebno krenuti sa nečim što će dovesti do uzbđenja. Klasične ljubavne priče su izlapile, istrošene su, romantika se počela doživljavati na nešto drukčiji način. Romeo i Julija su postali samo junaci jedne nesuđene ljubavi.

Tako su pisci počeli sve više da koriste erotiku u svojim djelima, detaljno opisanu. Pisci su dobili slobodan stil pisanja. Detaljni opisi ženina tijela i opis seksualnog čina je postalo nešto što piscima donosi veliku zaradu. Nije to više umjetničko djelo kao što je Krleža stvarao, Tolstoj, Andrić, Koeljo i drugi, to je moderna. Čak i one knjige koje govore o "zabačenim" dijelovima svijeta, najčešće zemlje Bliskog Istoka (muslimanske) u kojima je seksualno općenje tabu, to je nešto što se dešava samo između dvoje ljubavnika, čak i takve knjige imaju detaljne opise seksualnog odnosa između muškarca i žene.

Ja bih to nazvala trend, kao i u svemu ostalom, i u književnosti postoji trend tema o kojima se piše. Tako je sada u trendu erotika, što detaljnije opišete seksualni čin bolje prolazite i kod izdavača i u prodaji. Opet kažem moderna, Zapad! Svaki trend koji dolazi iz godine u godinu isporučuje nam ga Zapad. Izgleda da na Zapadu nema više starih romantika. A nama ostaje da čitamo erotiku, dok čekamo da i ona izblijedi i donese neki novi trend.



nedjelja, 21. travnja 2013.

Stvoreni za ljubav

Iz naslova bi se moglo zaključiti da je tipa Ponos i predrasude, ali kad sam počela da čitam vidim američki stil, tipično. Svaka priča američkog stila je sa glavnom junakinjom novinarkom, ili u ovom slučaju spisateljicom ljubavnih romana. Zar u Americi nema, recimo medicinsih sestri, ili sportskih tipova djevojka kojima Coco Chanel ne predstavlja primarnu stvar u životu? Priča se iznenada okrene i vrati u starije doba, i sasvim drugi kontinent, tačnije u viktorijansku Englesku. Taj dio priče je zanimljiv ( meni je zanimljiva svaka priča koja potiče iz tog doba i sa tih prostora), ali ne traje dugo. Naša glavna junakinja tone još dublje, odlazi u doba kraljice Elizabete I. Taj dio je tipičan sapunicama: spletkarenje radi razdvajanja dvoje mladih koji se vole, manipulacije tuđim životima, zamjena novorođenčadi... U ovom dijelu imamo scenu iz Romea i Julije, i još jedan dokaz da ljubav ili pobjeđuje sve nedaće na ovome svijetu, ili ćemo nastaviti zajedno na drugom svijetu. Taj dio knjige je najduži, iako pomalo dosadan, u jednom trenutku nisam znala kako je priča počela, zaboravila sam Ameriku i 1994., zaboravila sam spisateljicu ljubavnih romana i Noru vidovnjakinju.
Stvoreni za ljubav je povijesna knjiga sa opisianim detaljima života u tom periodu, zatim pozicije žene, i pohlepe muškaraca kojima je bilo bitno da imaju zdravog nasljednikam i mnogo sluškinja koje bi mogli iskoristiti onda dok im je žena i blaženom stanju.
Utrećem dijelu smo opet u vriktorijanskom dobu, gdje naša glavna junakinja (sa svoja tri lika, tri uloge i tri života) završava ono zbog čega u sadašnjosti ne može da nađe srodnu dušu. Napokon, četvrti dio, srodna duša, sadašnjost i realnost. Naša draga spisateljica ipak upoznaje svoju srodnu dušu, za 5 minuta ga upoznaje, za 5 minuta mu kaže da ga voli, on nju takođe. Ovo je navodno knjiga za ozbiljne čitatelje u godinama, čarobna romansa, ali zar bajke nisu na dječijem odjelu.
Iako mi se knjiga nije svidjela, ipak ima dijelova koje bi izdvojila. Ali, nije mi jasno kako sam mogla da je poredim sa Ponos i predrasude, zar se Jane Austin može porediti sa bilo kim?




- Svi su oni uvjereni da svaka žena u svom životu želi muškarca. Trebale bismo im pokazati da su u krivu i vladati svijetom bez njih. No, tada bismo imale svijet pun ružnih, dlakavih žena, a tko bi to želio gledati? 
- Postoje trenuci kad zdrav razum nema nikakve veze sa životom....

petak, 19. travnja 2013.

Kome odgovara pedesetka

Svima nam je manje više poznata priča o 50 nijansi. Donekle smo upućeni u to ( neki i previše). Knjige su već odavno pročitane, sve što sada trebamo jeste filmsko platno. S nestrpljenjem očekujem film. Ne iz razloga što sam oduševljena knjigama, jer nisam. Očekujem da vidim kako će to izgledati uživo, zapravo očekujem porno film, pa iskreno šta drugo očekivati nakon onakvih opisa (ovo ne znači da sam oduševljena pornografijom). Oni koji su pročitali složit će se sa mnom.

Ne znam u koju vrstu da ubrojim ovu knjigu. Srednjoškolski stil pisaja, ali predoziranost erotikom nije baš za srednjoškolce. Nevina amerikanka na početku dvadesetih, upoznaje Greya i podliježe svim njegovim sadističkim osobinama, usput ga u potpunosti zadovoljava, jer ispunjava njegova očekivanja podložnosti i sposobnosti, kao da ima godine prakse. Nema veze s vezom. Knjiga jest društveno prihvatljiva jer sve što je neobično i novo našem društvu je prihvatljivo, pogotovu ako to novo dolazi sa Zapada. Na literalnu vrijednost ja nisam naišla u knjizi, jer već sam rekla: koji stil pisanja ovdje odrediti. Knjiga je erotična do krajnjih granica (vjerujem da je to i uticalo na veliku prodaju), ali erotična je i Koeljiva Marija i njenih 11 minuta. Ali ne mogu nikako da poredim 11 minuta sa Pedeset nijansi.

Uglavnom pedesetka se bira, nema dovoljno dobrog dečka da odglumi gospodina Greya.
Evo par najgledanijih trejlera za film:




Met Bomer i Aleksis Bledel



Met Bomer

Blagi vampiri vegetarijanci su ipak bolje odgovarali, iako je po meni 50 nijansi loša kopija Twlilight Sage, po mnogo čemu, iako nije ista tema priče. Ali, da ne nabrajam sad.  ;)
Jedno je sigurno muškarci nikako da odgonetnu zašto se većem broju žena dopala ova knjiga. ;)

Nedostaju li kome Cullenovi? Kratak drugi život

Vampiri su posljednjih godina česta pojava o kojima se pišu romani svih žanrova. Iako je Sumrak saga već skoro zaboravljena i davno ispucala svoju popularnost, ostalo je nešto nedorečeno, a što vjerujem da je većina pročitala. Nešto malo o Cullenovima iz perspektive nekoga ko nije član klana. Kratak drugi život je priča nastala iz Pomračenja. Da se prisjetimo male Bree, tek rođene vampirice, članice vojske koju je Viktorija formirala da se bore protiv Cullenovih. Bree nam priča o svom kratkom životu kao vampiru, od početka pa do trenutka kad joj Felix oduzima život. Nije žalila za takvim životom, obzirom da pravi život vampira nije ni upoznala jer je bila stvorena isključivo da napada. Ali za to kratko vrijeme uspjela je da nađe prijatelja, družnika, donekle čak ljubav, koji je nestao, a ona pretpostavlja da ga je ubila Viktorija.

Lijepo je pročitati nešto o svemu onome što smo čitali i gledali iz Belline perspektive. Imamo priliku da kroz oči naratora vampira vidimo ljudski život. Priča je uzbudljiva, puna isčekivanja, kao i u Pomračenju sve se svodi na borbu, svi zajedno očekujemo borbu.
Mnogi misle da su ovakve priče za tinejdžere, što je donekle istina jer je Sumrak saga okupirala većinom tinejdžere. Ali, ja čitam sve do čega dođem tako da nisam izostavila ni ovo. Mada moram priznat bila je tu blaga opsesija Cullenovima. Ali kao i sve ostalo i ova opsesija je popustila. Do danas dok nisam pročitala novelu o Bree Tanner. Kratak drugi život je novela sa malim brojem stranica koja je izdata još prije Praskozorja, ali ja nisam imala priliku do sada da je pročitam. I drago mi je što je ispalo ovako, da se nakon nekog vremena podsjetim.
Šteta je što Stefani Majer nije nastavila sa pisanjem Ponoćnog sunca, pričanjem Sumrak sage od početka ali iz Edwardove perspektive, jer ono malo što je procurilo na internetu me je oduševilo. Još da napomenem da se novela Kratak drugi život pročita u cugu, za samo par sati, a ja sam je pročitala pauzirajući jednu drugu knjigu.




ponedjeljak, 15. travnja 2013.

Put soli

Avanturisti ovo je za vas. Ko voli putovati po "zabačenim" krajevima svijeta, pa makar čitajući, Put soli je prava za to. Jane Johnson, britanska spisateljica, udata za marokanca čije porijeklo potiče od mauretanskih nomadskih plemena. To joj je bilo prvo nadahnuće da napiše ovaj roman. Drugo je bilo upoznavanje francuskinje koja je tragala za svojim ocem, tuareškim trgovcem.
Put soli jednim dijelom je povijesni roman, sadržan od dvije priče, dvije sudbine i jedne hamajlije. Jedna je Isabelle, britanka, 40-tih godina, druga je Mariata, nomadka, princeza, kći pustinje. Obje su snažne žene, odrasle u različitim kulturama, različitim načinom života, čak u različitom vremenu, ali sudbina (rekli bi oni koji vjeruju u sudbinu-ta sam)  spaja njihove živote, jednom običnom srebrenom hamajlijom. Ne, nije riječ samo o hamajliji riječ je o nečemu puno većem (naravno da neću otkriti čemu).
Nisam očekivala ovakav kraj, iznenadila sam se i sama. U početku mi se činila knjiga dosadna, i tu su me pratila nagađanja ( ono kad pretpostavljam  o čemu bi ovdje mogla biti riječ).
Podavno sam pročitala Tajnu pustinje i Šapat orijenta, takođe avanturističke ujedno romantične, i Put soli bih mogla da poredim s tim knjigama, ali ne u potpunosti. Sa Da Vinčijevim kodom bih takođe mogla da je poredim, jer se cijelo vrijeme otkriva neka tajna, zakonetka koja će Isabelli promijeniti život.

Oni koji vole da čitaju o nomadskom načinu života obavezno treba da pročita ovaj roman. Oni koji vole da čitaju o svemogućoj ljubavi, koja ipak nađe način i put do pobjede (ta sam) takođe treba da pročita ovu knjigu. Oni koje zanima povijest, ali i geografija Afričkog kontinenta takođe treba da čitaju Put soli.

Ja sam morala da guglam dok sam čitala, puno toga nisam znala o Maroku, o Tuarezima i njihovom  načinu življenja, i zbog toga treba pročitati ovu knjigu, svjedočim da ćete naučiti puno toga.

Citait:
- ..iako je sunce pržilo poput vatre i nije bilo dovoljno vode za sve, nisam pomišljala da bih mogla umrijeti od  vrućine ili žeđi, već od ljubavi.
- Takva vatrena ljubav ne može biti dobra. Pustinja leži izvan tebe, zašto je unosiš u sebe? 
- Tvoja me pojava dirnula, a tvoja tišina plašila.
- ..plan univerzuma je suviše velik da bi ga promijenio jedan običan čovjek- da smrt i opasnost sve vrijeme vrebaju svuda oko nas i da ne postoji način da ih rastjeramo. Da je život kratak, težak i nepredvidljiv ali zvijezde- ti maleni svjetleći dragulji rasuti u tamu- one su vječne. 
- Za desert je spravljeno jelo od kuhanih skakavaca posutih šećerom, bila je to prava poslastica.

četvrtak, 11. travnja 2013.

Istinska ljubav

Erotično, romantično, dramatično, napeto ali i opuštajuće štivo, pomalo vulgarno. Ko voli čitati "happy end"  knjige neka se ne dvoumi. Istinska ljubav (Catherine Anderson) je priča iz davnih vremena, gdje čitajući stvarate sliku o viktorijasnkom stilu življenja.
Cassandra, djevojka bez mnogo znanja o životnoj realnosti, bez imalo znanja o odnosu muškarca i žene, djevojka koja želi da bude opatica. S druge strane Luke Taggart, momak tvrdog srca, kurvin sin, kockar, pijanica i ženskaroš. Između njih sudbina koja ih veže, na pomalo težak i nepravedan način. Ljubav koja pobjeđuje, njoj otvara oči, njemu srce. Poredila bih je sa Anniena pjesmom iste spisateljice, ili Vojvodom od poroka i Gospodara grijeha od Lorette Chase. Sve vode istom, dečko s mnogo novca, sa svim negativnim epitetima, i djevojka, nevina tijela, čiste duše, sirota. Ono što je značajno, takođe za sve navedene jest to da ni u jednom trenutku nisu dosadne, niti ćete ostjetiti potrebu da prestanete. Baš suprotno, nećete ispuštati knjigu iz ruku, neće vam pasti na pamet da prestanete dok ne pročitate. 

Ja volim knjige koje nisu u savremenom dobu, rekla sam prošli put, tipični američki stil mi ne paše najbolje. U takvim romanima (ovim iz davnih vremena) uvijek očekujem nešto neobično, i uvijek dobijem ono što očekujem, ponekad čak i više. Opisi imaju posebno značenje, temeljni su toliko da tačno vidite na šta je pisac mislio. Haljine sa mnogo vezica, steznici, korseti, čipkane čarape (koje, uh mogu da zamislim kako izgledaju), punđe ( koje su bile simbol dama), nezaobilazne kočije s pečatom plave krvi, bordeli ( kojih je izgleda u davnim vremenima bilo mnogo više), sve su to stvari koje se čitaju u ovakvim romanima. Nisu to priče tipa sapunica, iako imaju istih osobina. 
Navedene četiri knjige imaju isti stil pisanja, ali i razlika. Na primjer, razlika Lorettinih junakinja od Catherinih   jest što su Lorettine samostalne, ali hrabre, svjesne situacije oko sebe, dok su ove druge plašljive, tihe, neuke. Ima još nešto što dijeli ove dvije spisateljice, Lorettin smisao za humor. Dok sam čitala Gospodara grijeha, nalazila sam se u situacijama da sam se počela smijati čak na javnim mjestima ( bus). ;) 

Toliko ovaj put, zbog tehničkih poteškoća Kopile Istanbula ostalo je nepročitano za sada, ali tu je nešto novo. Iznenađenje!


 Meni najdraži citati iz ovih knjiga, neću reći u kojim knjigama je koji citat, to otkrijte sami:
- ...ali muškarac nije u stanju vidjeti išta kako valja dok žena zariva svoje kandže u njega i trga ga na komadiće.
- Mjesec je bio obješen poput divovskog srebrenjaka iznad planine, nježnim spojem obasjavajući krošnje drveća.
- Ludi kao more i vjetar, kad se oboje natječe koje je moćnije.
- U tome je trenutku osjetio kako se nešto tvrdo i hladno u njemu počinje topiti. Plašio se da bi to mogla biti debela kora koju je stvorio prije mnogo godina oko svojeg srca.


nedjelja, 7. travnja 2013.

Volim Pariz ili Ulica snova 31

Kao prvo veliko Hvala Znanju  ( http://znanje.hr/ ) izdanju na dobrim i jeftinim izadanjima, svjetskim bestselerima, krimovima, romansama, fantazijama. Hvala im za svakih 4,95 i 6,95 Km. Ali, drago Znanje, molim Vas u ime svih nas koji vas redovno kupujemo povećajte količinu i izbor isporuka u BiH, posebno u manje gradove :D

Ove sedmice na red je došla: Volim Pariz i Ulica snova 31. Odmah da kažem nisam posebno oduševljena, ali ne košta me provesti par sati ili dana čitajući.

Volim Pariz je kategorija tipičnih američkih romansi, onih po kojima se snimaju ljubavni filmovi ( volim ja ljubavne filmove i ljubavne romane) ali uvijek očekujem nešto više od knjige, nešto po čemu ću se zaljubit u nju ( a često se zaljubim u štivo jedne obične knjige). Da ne zaboravim spomenuti da je riječ o trilogiji, autorice Lindsey Kelk, ( Volim New York, Volim Hollywood, Volim Pariz ). Samo sam pročitala Pariz, i saznala šta se dešavalo u prvim dijelovima. Nije dosadna knjiga, iako ima nepotrebnih ponavljanja jedne te iste stvari, npr. da je u New York-u jakooo jaaakoooo vruće. Zanemarimo, knjiga je komedija romansa, kao što rekoh tipično američki, i bez obzira što se nisam zaljubila, svi vi i koji volite i koji ne volite ovakav žanr, toplo vam preporučujem.
                                              Kad srce kaže Chanel, novčanik kaže buvljak!


Ali, zapadoh u Ulicu snova 31, i jedva skontah ko je kome cimer, a ko kome susjed. Nisma ni ovom oduševljena, ali je zanimljiva, na neki sebi čudan način. Same osobine likova, a ima ih mnogo, i svaki je ponaosob opisan, okupirat će vaše misli i potaknuti vas da nastavite čitati. Meni se u početku čini malo dosadnom, ali kako dublje zalazim u čitanje zanimljiva je, zanimljivi opisi, i poređenja. Riječ je o autorici bestselera Istian o Melofy Browne, ja je nisam pročitala, ali se nadam da ću doći u skorije vrijeme od nje.
Dakle, i Ulicu snova 31 vam toplo preporučujem.


Od sada ću se truditi da opišem svaku knjigu koji pročitam da bi vam olakšalo izbor,a ako ima neko neko pitanje u vezi neke nedoumice šta čitati bujrum pitajte. Nisam ja neka jako načitana osoba, ali mogu pomoći.
Još da najavim, sutra preuzimam Kopile Istanbula, i brišem još jednu sa spiska "trebam pročitati". ;)

petak, 22. ožujka 2013.

Srce na teren

Možete nas dijeliti, možete raskomadati zemlju Bosansku, al srca ne možete izvaditi. Kad zmajevi izađu na teren Bilino polje treperi, srca luđači udaraju, a Bosnom behar probehara, ljiljani zamirišu, legende ožive.
Ljudi ne znam za vas, al ja bih plakala od sreće kad vidim svu ovu plavu žutu oko sebe....Bosna je ponosna zemlja, ponosni su njeni građani. Pitam se zašto danas nije praznik, zašto moram na predavanja, kad nisam sposobna misliti ni našto drugo sem na onu okruglu stvar koja se kotrlja od noge do noge naših zmajeva, do vrha, dok ne zatrese mrežu mitskih Grka, i odjek bh fanatikosa koji se čuje sve do Atine.
Pišem ovo u busu za Tuzlu, a drhtim, tresem se od emocija i nekog lijepog osjećaja, tresem se kao grčka mreža što će se večeras trest uz Božiju pomoć i trud naših igrača. I upravo dok pišem spremaju se navijači, prolazi i mlado i staro, i žensko i muško, idu put Zenice da daju podršku Papetu, Džeki, Misketu i ostalima.

Niko nema druge riječi, druge želje osim da je večeras Bosnom behar probeharao, i bez obzira na rezultat Bosna ostaje prkosna i ponosna.
Večeras vrijedi ona: da se i za malo može reći mašala, i sigurno je da nogometna groznica koja trese sve nas, cijeli dan, utiče na to da se osjećamo kao jedno ( bar večeras).

Sad bih ja "raspalila" priču o: Bosna je ovakva , Bosna je onakva, al nema vremena za patriotske teme, srce je već na terenu  da zaigra zajedno sa igračima, dok oni igraju nogama mi ćemo im pomagati srcima.

Sretno zmajevi, sretno navijači, sretno Bosno!


četvrtak, 28. veljače 2013.

Ponos vs. Nezavisnost

Jednom sam slučajno ušla u ulicu zvanu 1. Marta, gledam ono i kontam "a može li biti da se tako zove". Brzo sam napustila  tu ulice, misleći da sam zalutala. Međutim, naredne četiri godine, moj dom bio je u ulici 1. Marta. Lijepa je to ulica, kao i datum što je lijep, pa praznik je. Mi narod u BiH volimo taj dan, mislim, prvenstveno jer je praznik, ne radi se, ne ide u školu, spava se do kasno. Neki još i slave (u Federaciji), a neki Bogami, kukaju. Ma kome je do slavlja, nema šta da jede, nema dijete zdravstveno osiguranje, a eno ga kašlje, mora piti čaj od zove što ga nana brala lani.

Nezavisnost, dan kada je Bosna ponosna postala nezavisna, davne '92. Sada razmišljam je li cijena nezavisnosti sav ovaj čemer i jad, ova tuga. Mnogim životima svog naroda Bosna plati tu nezavisnost i otplaćuje je i dan danas.
Ali eto, bitno je biti nezavisan, i po cijenu bratstva i jedinstva.
Lijepo je obilježiti 1. Mart, sjetiti se te '92. Pa sjeti je se neko ovako neko onako. 1. Mart ima različitu vrijednost od osobe do osobe. Tako ćemo mi u našem gradiću sa friško uređenim trgom sutra da slavimo
 1. Mart. Mi zapravo imamo duplo slavlje, sutra je godišnjica jedine nam diskoteke u gradu, dolazi nam pola Granda (s vremena na vrijeme). Sutra ćemo da dijelimo bratstvo i jedinstvo, sestrinstvo i šta znam što još. Sutra će da se slavi, da se pije točeno pivo, vlaško, balijsko, nije važno koje, ha sutra smo svi braća i sestre. Nema sutra balija il neko drugi, sutra je bitno šta se pije, i kolko se pije. Pa jel' dan nezavisnosti ili ne. Pa moraju i ugostitelji nešto da zarade.

Tako se nekad vrijedni i časni narod danas zamijenio sa pijanicima i slavljenicima, kojima je važno imati razlog da se "zalije", a to što nam nezavisna i nekada ponosna Bosna propada.....ma ko još mari za time!

                                                                   Trg - Banovići

                                                          Dio cijene nezavisne nam BiH  

                                                                     Ponosna BiH

utorak, 5. veljače 2013.

Denis Mrnjavac! 05.02.

Lijepo je bilo pisati o Srđanu Aleksiću, o hrabrosti i moralu prije svega. Ali šta je moral radio 05. februara 2008. godine u sarajevskom tramvaju kada je od strane trojice napadača pretučen i izboden Denis Mrnjavac. Gdje su se sakrili svi moralni ljudi? Je li to među Bosancima i Hercegovcima više nema morala?

Bosna, zemlja u kojoj zakon postoji, ali ne da se i poštuje. U BiH pojam maloljetničke delikvencije postao je veoma čest, posljedice delinkvetnog ponašanja trpimo svi, od javnih ustanova do običnog građanina, kao u slučaju Denisa Mrnjavca, ni krivog ni dužnog. Radi se o nesigurnosti građana. Bosna postaje nesigurna zemlja za svoje građane, sudeći po dešavanjima od strane maloljetnika. Skoro da svaki dan možemo čuti ili pročitati o najmanje jednom učinjenom djelu od strane maloljetnika. Zašto se ništa ne mijenja? Koliko još treba da bude slučaja kao Mrnjavca da bi vlast u BiH reagovala? Zar jedna ustanova kao što je Zavod za vaspitanje muske djece i omladine ne može da utiče na poboljšanje sigurnosti građana, i na vaspitanje one djece koja dođu u zavod?
Danas se više niko i ne sjeca Mrnjavca, bilo je to prije 5 godina, ko bi se toga sjetio, kad imamo drugih većih problema. Danas nam pažnju odvlači Kurir, srbijanska novina, Goran Golub i njegova optužba Hanke Pladum.
Pa to je aktuelni događaj, zašto da se pokušavamo da riješimo problem maljoljetničke delikvencije, kada je zanimljivije ono što je Hanka radila u vrijeme rata. Strašno! O slučaju Golub- Paldum drugi puta, to sam navela jer je trenutno aktuelna vijest, jedna od onih koja je učinila da se zaboravi 05. februar 2008. godine, da zaboravimo jednog dječaka od nekih 17 godina, i njegovu tragičnu smrt, i izvršenu nepravdu od strane njegovih vršnjaka.
Niko kod nas ne shvata maloljetnički delikvenciju kao problem, niti vlast ( što nije nimalo iznenađujuće, jer naša vlast svaki ozbiljan problem ne prihvata kao problem), niti građani (koji po običaju ćute i prepuštaju vladi sve), niti roditelji ( koji vjeruju da će im škola vaspitati djecu). To je naša današnjica, naša jedna jedina BiH!

Ne dozvolite da se zaboravi nepravda učinjena 05.02.2008. nad jednim nedužnim mladim životom!
Ne zaboravite da je nekada među nama bio i Denis Mrnjavac!

srijeda, 30. siječnja 2013.

Gigant internetskog svijeta u BiH

Svi znamo za Marca Zuckerberga. A znamo li Eduarda Severina, ili braću Tylera i Casmeruna Winklevoss. Svi su oni geekovi s Harvarda, i svi su oni dio najveće svjetske društvene mreže, giganta u svijetu interneta, nama poznatog kao Facebook. Da ne pričam o historiji nastanka Facebook-a, o Eduardu Severinu ili o blizancima Winklevoss, pročitajte knjigu "Slučajni milijarderi" i saznati ćete mnogo toga.                                ( http://www.knjiga.ba/slucajni-milijardjeri-nastajanje-facebooka-k5447.html )

Internet World State je međunarodni websajt  za statistike korištenja interneta, istraživanje tržišta, svjetske populacije i svjetske telekomunikacijske informacije. Prema statistikama ovog sajta u BiH ima 1 955 277 korisnika interneta (decembar,2011) od ukupno 4 622 163 stanovnika. Treba uzeti u obzir da u BiH popis stanovništva nije vršen od devedesetih, a da se ovaj podatak pretpostavlja po statistici iz 2011. Ali, po ovome od ukupnog broja stanovništva oko 42,3 % su korsnici interneta. Broj korsinika facebook-a je:
1 159 960 od ukupnog broja korisnika interneta. Više podataka možete naći na web stranici Internet World State: http://www.internetworldstats.com/  A tabela iz koje sam preuzela podatke je pod linkom:  http://www.internetworldstats.com/europa2.htm#ba

Vidimo da je mnogo korisnika facebook-a u BiH. Gdje i ne bi bilo, kada djeca predškolske uzrasti već imaju profil na facebook-u, zatim osobe srednjih godina, pa čak i stariji. U našoj državi društvene mreže ne biraju ni godine niti bilo koji status. Skoro svi su na facebook-u, ne samo individualno, nego i firme, ustanove, NVO, razne agencije svi su na FB. Ostaje otvoreno pitanje: da li je i šta je Facebook donio? Je li to prednost ili nedostatak? Pozitivno ili negativno? Područje internet komunikacija u BiH je još uvijek nedovoljno istraženo. Ali po meni facebook ima svoje i prednosti i nedostatke. Sve ovisi u koju svrhu se koristi. Što se tiče djece i društvenih mreža ne vjerujem da se može postići nešto pozitivno.Što se tiče omladine (u ovu skupinu uvrstavam sve od punoljetnosti pa do 30-tih, 35-tih ), tu nailazimo na sve češće gubljenje identiteta, mislim na lažne profile, korištenje tuđih slika i riječi. Ne smijemo zaboraviti na privatnost, što je po meni ključno, privatnost se izgubila, postajemo javni svakome. Ono što objavljujemo određuje naš identitet, počeli smo graditi imidž onim što objavimo na facebook-u. Ne smijem izostaviti ašikovanje, zapravo, nekada se zvalo ašikovanje, danas imamo moderniji naziv: fejsbučenje!
Što se tiče prednosti, ono što mi trenutno pada na pamet je to da je komunikacija lakša zahvaljujući facebook-u, kao da bi i znali onu neku rodicu po trećem, četvrtom koljenu da nas nije pronašla na facebook-u, ili drugaricu iz osnovne škole, koja je još u trećem razredu odselilla u drugu državu.
Najčešće pitanje koje čujemo je:
Uglavnom, najutjecajniji gigant internetskog svijeta, koji je nastao kao projekt u studentskoj sobi Marka Zuckerberga, postao je najutjecajnijim i u našoj državi, gdje vlada loša vlast, gdje je nezaposelnost jedan od vodećih problema, gdje omladina ili odlazi iz države, a oni koji ne odlaze, zna se, fejsbuče.

ponedjeljak, 28. siječnja 2013.

"To je sve skupa jedna bajka"

Još na samom početku promocije knjige "Ja sam Zlatan" vjerovala sam da je sve u svrhu većeg promovisanja i grabljenja onih zadnjih komadića popularnosti, da bi poznata faca bila još poznatija, da bi se jedan fudbaler isticao po još nečemu sem po ganjanju lopte i pucanja po golu. Ali nisam ja neko ko će to tek tako pustiti. Morala sam da je pročitam, čim mi se ukazala prilika. Mah kontam, šta ako izgubim džaba vrijeme, pa čitala sam i mnogo gorih, vjerovatno. I eto, pročitam ja zlatnog dečka vrlo brzo. Povučem sve što sam rekla i mislila o ovoj knjizi. Predrasude, greska velika!
Zagrijem se na samom početku knjige, u prvom poglavlju gdje Zlatan opisuje svoje trenutke u Barceloni. A dio zbog kojeg sam imala napad smijeha je:" 'Nije Mourinho taj s kim ćemo se sresti. To je Inter', rekao je Guardiola, kao da samo mi mislili da ćemo se lopati s trenerom".  Knjigu sam počela čitati u busu vraćajući se s faxa, pa vi sad zamislite kako je izgledao taj napad smijeha.
Zlatan je momak koji je vidjeo mnogo muke da bi stigao tamo gdje jeste. Valjda to i jeste sami smisao života, da se dobro oznojiš da bi ostvario svoje ciljeve. Ali sa Zlatanom je to drukčije, taj se nije uklapao u okolinu, ma gdje da bio. Kršio je sva moguća pravila i postavljao svoja i ono što je ponavljao u knjizi je: " ja tako funkcionišem, uvijek mislim na revanš". Osveta! Inat! Ne! Prije dokazivanje da on to može, pravdanje novca koje je uložen u njega.
U knjizi je opisivano mnogo utakmica, poneke još uvijek imam u sjećanju. Ali dok sam čitala našla sam se u situaciji da navijam, adrenalin raste kao da gledam Bosna dok igra baraž sa Portugalom.
Usponi i padovi, prevare, nestašluci malog Zlatana, sve te to drži budnim dok čitaš, i naprosto ne možeš da se odvojiš od knjige kao da čitaš neko veliko djelo nekog velikog pisca.

Kao u svakoj pročitanoj knjizi i u ovoj sam odvojila ono što mi se posebno svidjelo i nadam se da će vam to otjerati predrasude, ako ste ih imali i da će vas potaći da pročitate ovu knjigu:

Želim poručiti svoj djeci da razmišljaju, posebno djeci koja osjećaju da su različita i drugačija od ostalih, koja se ne uklapaju uvijek u sredinu ili su na neki način odbačena. U redu je ne biti kao drugi. Nastavite vjerovati u sebe meni se to ispaltilo, uprkos svemu.

Postoji hiljadu puteva kojim možeš ići kroz život, a onaj koji malo odstupa od drugih može biti i jedan od najboljih.

To je sve skupa jedna bajka. To je putovanje iz predgrađa do snova. Prije nekog vremena sam dobio fotografiju s mosta Annelund. Taj most je na granici Rosengarda, na njemu je neko stavio tablu sa natpisom: "Čovjek može istjerati momka iz Rosengarda, ali ne može istjerati Rosengard iz čovjeka. U potpisu je stojalo Zlatan.

Bio sam junak koji se vratio. Fudbalska zvijezda ali i onaj preplašeni dječak iz tunela, onaj koji je mislio da će preživjeti samo ako trči najbrže što može. Bio sam sve odjednom, i kunem se da mi je u glavi naviralo na stotine sjećanja.

...znak da sam prihvaćen i priznat ne samo kao fudbaler već kao osoba uprkos svim mojim vulkanima, mom porijeklu....







nedjelja, 27. siječnja 2013.

Heroj koji se jednom rađa

Kad se sjetimo Srđana Aleksića moguće da nam proradi savjest, koja upali svoje crveno svijetlo i pita nas: da li biste uradili isto što i Srđan? Razum veli budi miran, čuvaj svoj život koji treba da ti bude najdragocjeniji. A savjest se smješka!
Prvi put sam čula za Srđana nekad 2004. ili 2005. ne sjećam se tačno. Nisam tome davala veliki značaj, nisam razmišljala o tome, još manje sam mislila da je to hrabro djelo. Sramota! Al šta sam ja znala. Kao da sam znala da na našim prostorima postoji nešto što se zove nacionalna mržnja. I ne samo nacionalna, mržnja uopće. Kada je 2007. godine snimljen dokumentarni film o Srđanu Aleksiću, kojeg sam ja gledala tek  godinu dana nakon emitovanja, shvatih tada značenje ovog djela. Shvatih šta je hrabrost, ko je istinski heroj, i šta to znači biti moralan, roditi se sa moralom.

Da imaš srce od kamena ne bi mogao ostati ravnodušan kada slušaš priču o Srđanu Aleksiću.
Jadni otac, jadna majka, izgubiše sina ni kriva ni dužna. Na smrtovnici je njegov otac napisao: "Umro je vršeći ljudsku dužnost". Koliko nas zna da je to ljudska dužnost?
Ne bih ovdje da komentarišem ili osuđujem počinioce, ali se pitam šta radi njihova savjest, ako moja blinka crvenom lampicom.  Pišem ovo, a razmišljam ko sam ja da pišem o Srđanu Aleksiću, odkud meni pravo da komentarišem njegovo djelo. Treba biti dostojan spomena na Srđana. Nema više te hrabrosti, niti ljudskosti i jačine tog morala. Ne danas, ne u ovom svijtu mržnje, zavisti i zlobe.
O njemu se pišu priče, pjesme, memoari, i vjerujem u najboljoj namjeri, tj da se ne zaboravi njegova hrabrost i njegovo značenje. Ipak, da li u nama ima nečeg Srđanovog? Da li bismo uradili ono što je uradio Srđan? Dati svoj život spašavajući tuđi. To  je život koji vrijedi. Koliko god uspješan jedan čovjek bio za trajanje svog životnog vijeka, ipak je moral ono što ga čini legendom, mitom, ili jednostavno uspješnom osobom. Njegov život vrijedi i nakon njegove smrti.
 Samo jednom je bio 21. januar 1993., samo jedan čovjek odluči ući u opasnost, ugroziti svoj život. Samo jednom je bio 27.januar 1993. godine kada nestade jednog mladog života, samo jednog Srđana Aleksića.

  Da se nikada ne zaboravi 27.januar 1993. godine i Srđan Aleksić.








nedjelja, 20. siječnja 2013.

Mile i Kusta u borbi za Belučijevu pažnju

Da nije žalosno bilo bi smiješno, da nije tragično bilo bi komično.....tako dodje Monika Beluči  Miletu u goste, ugostio je Srbin kako to samo on zna, dao da joj donesu jelo iz najbolje bosanske kuhinje, da joj naprave trpezu da se seksi glumica uklopi sa Miletom. A  Kusta dragi, utopio se glumici, prezentiro joj svoj Andrićgrad, kojeg realizuje uz Miletov keš, tj keš naroda iz RS-a. Vele da joj Sarajlija, isti taj Kusta, rekao da su Višegrad srušili Muslimani. Ne zna Moni da je to grad gdje je ubijeno oko 3000 Bošnjaka, ne zna da je to genocid ( kod nas se inače negira svaki genocid izvršen nad Bošnjačkim stanovništvom), ne zna ni za Milana Lukića, niti to da mu je Hašku tribunal dosudio doživotnu kaznu, za zločin u Višegradu. Niko joj nije spomenuo lomaču na Bikavcu i u Pionirskoj ulici gdje je spanjeno u dvije kuće po oko 70 osoba, sto djece sto starijih, iznemoglih osoba.
 Ne zna talijanka mračnu stranu, ne zna da je Mile koristi kao propagandu u svojim političkim ne/aktivnostima, a da se Kusta bori svim naporima da snimi još koji film. Oduševila Monika sve oko sebe, oduševilo nju sve oko nje, što kameni grad, što Kusturica i Dodik, idila, kako drukčije da to nazovemo.



I tako se idila raspada, jednom kratkom rečenicom drage nam glumice, neupućenosti, ili lažnog obavještavanja, ko će ga znati! Nije jadna kriva ona što je došla ne znajući gdje. Provali žena da je prvi put u Srbiji. Kusta joj na uho šapće njen novi geografski položaj, a Mile se vjerovatno smješka, jer mu jadina životna želja da je Srbija. Beluči nam ovdje dodje kao neka zlatna ribica koja ispunjava želje, tako kako je Miletu ispunila njegovu.

Dodji nam Moni opet, al ovaj put dodji u Republiku Srpsku ili u Bosnu, ima i u Bosni kamenih kula i gradova.

srijeda, 16. siječnja 2013.

Big Brother

Jeste li spremni na trajnu epozodu Big Brothera u kojoj ćete, odnosno ćemo, kao pojedinci imati glavnu ulogu, svako od nas? Jeste li spremni na potpuni gubitak slobode i privatnosti? One slobodne koja znači, između ostalog, otpor manipulaciji, koja znači potpunu slobodu izrazavanja uz poštovanje drugih. Privatnosti koje je jedno od osnovnih ljudskih prava, zajedno sa pravom slobode govora! Jeste li spremni da postanete avatar, da vas manifestuju u nešto što niste? 
Svijet je, zahvaljujući naprednoj tehnologiji, pao pod malu skupinu kontrolora uma, i mislim da je to faza koja će potrajati. Nisu to oni kontrolori koji nas zaustave u busu ili tramvaju, i traže nam putničku kartu na pregled, niti je to policijska postaja koja kontrolira naš saobraćaj. Ovo je mnogo veća kontrola, koja će nam u potpunosti promijeniti način življenja. Mikročipiranje! Da li ste spremni na mikročipiranje, koje će danas ili sutra postati odobreno, zakonodavno i u našoj državi. Mi smo mala, nerazvijena država, i možemo se nadati da se to neće dogoditi u skorijoj budućnosti. Ali obzirom da smo država sa procentom muslimana, ili muslimanska država, lahko se može desiti da nas počnu čipirati još sa popisom stanovnišva koji najavljuju. Budite spremni na sve!
Ovdje su dva dokumentarna filma, koje ako pogledate, nećete uzalud potrošiti vrijeme! 

                                                             HRT1: Emisija Reporteri!