Gigant internetskog svijeta u BiH

Svi znamo za Marca Zuckerberga. A znamo li Eduarda Severina, ili braću Tylera i Casmeruna Winklevoss. Svi su oni geekovi s Harvarda, i svi su oni dio najveće svjetske društvene mreže, giganta u svijetu interneta, nama poznatog kao Facebook. Da ne pričam o historiji nastanka Facebook-a, o Eduardu Severinu ili o blizancima Winklevoss, pročitajte knjigu "Slučajni milijarderi" i saznati ćete mnogo toga.                                ( http://www.knjiga.ba/slucajni-milijardjeri-nastajanje-facebooka-k5447.html )

Internet World State je međunarodni websajt  za statistike korištenja interneta, istraživanje tržišta, svjetske populacije i svjetske telekomunikacijske informacije. Prema statistikama ovog sajta u BiH ima 1 955 277 korisnika interneta (decembar,2011) od ukupno 4 622 163 stanovnika. Treba uzeti u obzir da u BiH popis stanovništva nije vršen od devedesetih, a da se ovaj podatak pretpostavlja po statistici iz 2011. Ali, po ovome od ukupnog broja stanovništva oko 42,3 % su korsnici interneta. Broj korsinika facebook-a je:
1 159 960 od ukupnog broja korisnika interneta. Više podataka možete naći na web stranici Internet World State: http://www.internetworldstats.com/  A tabela iz koje sam preuzela podatke je pod linkom:  http://www.internetworldstats.com/europa2.htm#ba

Vidimo da je mnogo korisnika facebook-a u BiH. Gdje i ne bi bilo, kada djeca predškolske uzrasti već imaju profil na facebook-u, zatim osobe srednjih godina, pa čak i stariji. U našoj državi društvene mreže ne biraju ni godine niti bilo koji status. Skoro svi su na facebook-u, ne samo individualno, nego i firme, ustanove, NVO, razne agencije svi su na FB. Ostaje otvoreno pitanje: da li je i šta je Facebook donio? Je li to prednost ili nedostatak? Pozitivno ili negativno? Područje internet komunikacija u BiH je još uvijek nedovoljno istraženo. Ali po meni facebook ima svoje i prednosti i nedostatke. Sve ovisi u koju svrhu se koristi. Što se tiče djece i društvenih mreža ne vjerujem da se može postići nešto pozitivno.Što se tiče omladine (u ovu skupinu uvrstavam sve od punoljetnosti pa do 30-tih, 35-tih ), tu nailazimo na sve češće gubljenje identiteta, mislim na lažne profile, korištenje tuđih slika i riječi. Ne smijemo zaboraviti na privatnost, što je po meni ključno, privatnost se izgubila, postajemo javni svakome. Ono što objavljujemo određuje naš identitet, počeli smo graditi imidž onim što objavimo na facebook-u. Ne smijem izostaviti ašikovanje, zapravo, nekada se zvalo ašikovanje, danas imamo moderniji naziv: fejsbučenje!
Što se tiče prednosti, ono što mi trenutno pada na pamet je to da je komunikacija lakša zahvaljujući facebook-u, kao da bi i znali onu neku rodicu po trećem, četvrtom koljenu da nas nije pronašla na facebook-u, ili drugaricu iz osnovne škole, koja je još u trećem razredu odselilla u drugu državu.
Najčešće pitanje koje čujemo je:

Uglavnom, najutjecajniji gigant internetskog svijeta, koji je nastao kao projekt u studentskoj sobi Marka Zuckerberga, postao je najutjecajnijim i u našoj državi, gdje vlada loša vlast, gdje je nezaposelnost jedan od vodećih problema, gdje omladina ili odlazi iz države, a oni koji ne odlaze, zna se, fejsbuče.

"To je sve skupa jedna bajka"

Još na samom početku promocije knjige "Ja sam Zlatan" vjerovala sam da je sve u svrhu većeg promovisanja i grabljenja onih zadnjih komadića popularnosti, da bi poznata faca bila još poznatija, da bi se jedan fudbaler isticao po još nečemu sem po ganjanju lopte i pucanja po golu. Ali nisam ja neko ko će to tek tako pustiti. Morala sam da je pročitam, čim mi se ukazala prilika. Mah kontam, šta ako izgubim džaba vrijeme, pa čitala sam i mnogo gorih, vjerovatno. I eto, pročitam ja zlatnog dečka vrlo brzo. Povučem sve što sam rekla i mislila o ovoj knjizi. Predrasude, greska velika!
Zagrijem se na samom početku knjige, u prvom poglavlju gdje Zlatan opisuje svoje trenutke u Barceloni. A dio zbog kojeg sam imala napad smijeha je:" 'Nije Mourinho taj s kim ćemo se sresti. To je Inter', rekao je Guardiola, kao da samo mi mislili da ćemo se lopati s trenerom".  Knjigu sam počela čitati u busu vraćajući se s faxa, pa vi sad zamislite kako je izgledao taj napad smijeha.
Zlatan je momak koji je vidjeo mnogo muke da bi stigao tamo gdje jeste. Valjda to i jeste sami smisao života, da se dobro oznojiš da bi ostvario svoje ciljeve. Ali sa Zlatanom je to drukčije, taj se nije uklapao u okolinu, ma gdje da bio. Kršio je sva moguća pravila i postavljao svoja i ono što je ponavljao u knjizi je: " ja tako funkcionišem, uvijek mislim na revanš". Osveta! Inat! Ne! Prije dokazivanje da on to može, pravdanje novca koje je uložen u njega.
U knjizi je opisivano mnogo utakmica, poneke još uvijek imam u sjećanju. Ali dok sam čitala našla sam se u situaciji da navijam, adrenalin raste kao da gledam Bosna dok igra baraž sa Portugalom.
Usponi i padovi, prevare, nestašluci malog Zlatana, sve te to drži budnim dok čitaš, i naprosto ne možeš da se odvojiš od knjige kao da čitaš neko veliko djelo nekog velikog pisca.

Kao u svakoj pročitanoj knjizi i u ovoj sam odvojila ono što mi se posebno svidjelo i nadam se da će vam to otjerati predrasude, ako ste ih imali i da će vas potaći da pročitate ovu knjigu:

Želim poručiti svoj djeci da razmišljaju, posebno djeci koja osjećaju da su različita i drugačija od ostalih, koja se ne uklapaju uvijek u sredinu ili su na neki način odbačena. U redu je ne biti kao drugi. Nastavite vjerovati u sebe meni se to ispaltilo, uprkos svemu.

Postoji hiljadu puteva kojim možeš ići kroz život, a onaj koji malo odstupa od drugih može biti i jedan od najboljih.

To je sve skupa jedna bajka. To je putovanje iz predgrađa do snova. Prije nekog vremena sam dobio fotografiju s mosta Annelund. Taj most je na granici Rosengarda, na njemu je neko stavio tablu sa natpisom: "Čovjek može istjerati momka iz Rosengarda, ali ne može istjerati Rosengard iz čovjeka. U potpisu je stojalo Zlatan.

Bio sam junak koji se vratio. Fudbalska zvijezda ali i onaj preplašeni dječak iz tunela, onaj koji je mislio da će preživjeti samo ako trči najbrže što može. Bio sam sve odjednom, i kunem se da mi je u glavi naviralo na stotine sjećanja.

...znak da sam prihvaćen i priznat ne samo kao fudbaler već kao osoba uprkos svim mojim vulkanima, mom porijeklu....

Heroj koji se jednom rađa

Kad se sjetimo Srđana Aleksića moguće da nam proradi savjest, koja upali svoje crveno svijetlo i pita nas: da li biste uradili isto što i Srđan? Razum veli budi miran, čuvaj svoj život koji treba da ti bude najdragocjeniji. A savjest se smješka!
Prvi put sam čula za Srđana nekad 2004. ili 2005. ne sjećam se tačno. Nisam tome davala veliki značaj, nisam razmišljala o tome, još manje sam mislila da je to hrabro djelo. Sramota! Al šta sam ja znala. Kao da sam znala da na našim prostorima postoji nešto što se zove nacionalna mržnja. I ne samo nacionalna, mržnja uopće. Kada je 2007. godine snimljen dokumentarni film o Srđanu Aleksiću, kojeg sam ja gledala tek  godinu dana nakon emitovanja, shvatih tada značenje ovog djela. Shvatih šta je hrabrost, ko je istinski heroj, i šta to znači biti moralan, roditi se sa moralom.

Da imaš srce od kamena ne bi mogao ostati ravnodušan kada slušaš priču o Srđanu Aleksiću.
Jadni otac, jadna majka, izgubiše sina ni kriva ni dužna. Na smrtovnici je njegov otac napisao: "Umro je vršeći ljudsku dužnost". Koliko nas zna da je to ljudska dužnost?
Ne bih ovdje da komentarišem ili osuđujem počinioce, ali se pitam šta radi njihova savjest, ako moja blinka crvenom lampicom.  Pišem ovo, a razmišljam ko sam ja da pišem o Srđanu Aleksiću, odkud meni pravo da komentarišem njegovo djelo. Treba biti dostojan spomena na Srđana. Nema više te hrabrosti, niti ljudskosti i jačine tog morala. Ne danas, ne u ovom svijtu mržnje, zavisti i zlobe.
O njemu se pišu priče, pjesme, memoari, i vjerujem u najboljoj namjeri, tj da se ne zaboravi njegova hrabrost i njegovo značenje. Ipak, da li u nama ima nečeg Srđanovog? Da li bismo uradili ono što je uradio Srđan? Dati svoj život spašavajući tuđi. To  je život koji vrijedi. Koliko god uspješan jedan čovjek bio za trajanje svog životnog vijeka, ipak je moral ono što ga čini legendom, mitom, ili jednostavno uspješnom osobom. Njegov život vrijedi i nakon njegove smrti.
 Samo jednom je bio 21. januar 1993., samo jedan čovjek odluči ući u opasnost, ugroziti svoj život. Samo jednom je bio 27.januar 1993. godine kada nestade jednog mladog života, samo jednog Srđana Aleksića.

  Da se nikada ne zaboravi 27.januar 1993. godine i Srđan Aleksić.

Mile i Kusta u borbi za Belučijevu pažnju

Da nije žalosno bilo bi smiješno, da nije tragično bilo bi komično.....tako dodje Monika Beluči  Miletu u goste, ugostio je Srbin kako to samo on zna, dao da joj donesu jelo iz najbolje bosanske kuhinje, da joj naprave trpezu da se seksi glumica uklopi sa Miletom. A  Kusta dragi, utopio se glumici, prezentiro joj svoj Andrićgrad, kojeg realizuje uz Miletov keš, tj keš naroda iz RS-a. Vele da joj Sarajlija, isti taj Kusta, rekao da su Višegrad srušili Muslimani. Ne zna Moni da je to grad gdje je ubijeno oko 3000 Bošnjaka, ne zna da je to genocid ( kod nas se inače negira svaki genocid izvršen nad Bošnjačkim stanovništvom), ne zna ni za Milana Lukića, niti to da mu je Hašku tribunal dosudio doživotnu kaznu, za zločin u Višegradu. Niko joj nije spomenuo lomaču na Bikavcu i u Pionirskoj ulici gdje je spanjeno u dvije kuće po oko 70 osoba, sto djece sto starijih, iznemoglih osoba.
 Ne zna talijanka mračnu stranu, ne zna da je Mile koristi kao propagandu u svojim političkim ne/aktivnostima, a da se Kusta bori svim naporima da snimi još koji film. Oduševila Monika sve oko sebe, oduševilo nju sve oko nje, što kameni grad, što Kusturica i Dodik, idila, kako drukčije da to nazovemo.

I tako se idila raspada, jednom kratkom rečenicom drage nam glumice, neupućenosti, ili lažnog obavještavanja, ko će ga znati! Nije jadna kriva ona što je došla ne znajući gdje. Provali žena da je prvi put u Srbiji. Kusta joj na uho šapće njen novi geografski položaj, a Mile se vjerovatno smješka, jer mu jadina životna želja da je Srbija. Beluči nam ovdje dodje kao neka zlatna ribica koja ispunjava želje, tako kako je Miletu ispunila njegovu.

Dodji nam Moni opet, al ovaj put dodji u Republiku Srpsku ili u Bosnu, ima i u Bosni kamenih kula i gradova.

Big Brother

Jeste li spremni na trajnu epozodu Big Brothera u kojoj ćete, odnosno ćemo, kao pojedinci imati glavnu ulogu, svako od nas? Jeste li spremni na potpuni gubitak slobode i privatnosti? One slobodne koja znači, između ostalog, otpor manipulaciji, koja znači potpunu slobodu izrazavanja uz poštovanje drugih. Privatnosti koje je jedno od osnovnih ljudskih prava, zajedno sa pravom slobode govora! Jeste li spremni da postanete avatar, da vas manifestuju u nešto što niste? 

Svijet je, zahvaljujući naprednoj tehnologiji, pao pod malu skupinu kontrolora uma, i mislim da je to faza koja će potrajati. Nisu to oni kontrolori koji nas zaustave u busu ili tramvaju, i traže nam putničku kartu na pregled, niti je to policijska postaja koja kontrolira naš saobraćaj. Ovo je mnogo veća kontrola, koja će nam u potpunosti promijeniti način življenja. Mikročipiranje! Da li ste spremni na mikročipiranje, koje će danas ili sutra postati odobreno, zakonodavno i u našoj državi. Mi smo mala, nerazvijena država, i možemo se nadati da se to neće dogoditi u skorijoj budućnosti. Ali obzirom da smo država sa procentom muslimana, ili muslimanska država, lahko se može desiti da nas počnu čipirati još sa popisom stanovnišva koji najavljuju. Budite spremni na sve!

Ovdje su dva dokumentarna filma, koje ako pogledate, nećete uzalud potrošiti vrijeme! 

                                                             HRT1: Emisija Reporteri!