Sutra nam dolazi.....

Nevjernici vele sudnji dan, kijamet, kraj svijeta....ili kako su ga već nazvali, više nisam ni sigurna. Uglavnom, globalna javnost obavještena prije neke dvije, tri godine, da nam 2012. dolazi smak svijeta, i to na sutrašnji dan, s nestrpljenjem očekuje šta će se to sutra desiti. Sigurna sam da su neki uplašeni, ne umire se ljudima, mladi, tek počeli da uživaju. Neki pak, zadovoljni dosadašnjim učinkom u svom životu pa hladne glave i mirnog srca čekaju sutrašnji dan. Sve kjafiri, što bi efendija reko! Saznanje da se bliži sudnji dan bi trebalo da bude i saznanje da je došlo vrijeme da odgovaramo za svoja učinjena djela, a to bi svakako trebalo da nam i probudi savjest, pa da do tog dana radimo što priznatija i bolja djela. U muslimanskoj svetoj knjizi jasno su navedeni predznaci sudnjeg dana, između ostalog i to da će sunce izaći na zapadu. Sunce sutra  izlazi na jugoistoku. Sutra je 21. decembar, sutra je prvi dan zime. Svi oni koji vole zimu evo im radosti. Ja se ne radujem mnogo, ali obzirom da smo na takvom dijelu zemljine kugle da nam se mjenjaju četiri godišnja doba, nije mi teško podnijeti što zima dolazi u svoje određeno vrijeme. Neka zime, neka snijega. I ja sam nekada voljela snijeg, radovala se snijegu!
Nego, da ne odmičemo od najavljenog sudnjeg dana. Kako nam je samo internet fino plasirao tu informaciju, pomoću filmske produkcije i ostalih mass-medija. Ali morao je neko to da pokrene. Mene pravo zanima ko, da mi je da ga kontaktiram, da pitam kuda ćemo onda, poslije sudnjeg dana. Svakako sam spremna, u koferu imam sve  potrebno za ličnu higijenu, nekoliko knjiga, fotografiju s Baščaršije, index - možda ima studentska, i tako još par potrebnih, po nečemu vrijednih, stvarčica. ;) Šalu na stranu, ko stoji iza svega ovoga. Kakve Maje! Maje su imale svoje vrijeme, i neka se ne mješaju u naše doba! ;) Ono što je pogrešno je i to da se čovjek miješa u Božije. ( U sve se miješa)  Možda taj neko jest ateista ( taj ko je pokrenuo ovu temu), možda ima neke razloge za sve ovo, ali narod se zabrinuo, veli valja umrijet, a ostade pun frižider mesa, ostade krava u štali, šta će biti s njom, pa pšenica posijana tako dobro iznikla. Ova komšinica jedna krenula redom da obilazi mahalu, da se oprašta, ko veli možda nećemo tamo negdje biti komšije. ;)
Ne bih da spominjem šta nam radi elita, svi to znate. Ako slučajno uštedite koju marku pa odete na ove naše planinske turističe destinacije, srest ćete ih u luksuznim hotelima, na stolu pečeno janje, a okolo igračica u tradicionalnoj bosanskoj nošnji, njiše kukovima. Ne, ne koriste oni ove posjednje sate dunjaluka, nego uživaju, pune trbuhe, pare oči na igračici, ne boje se sutrašnjeg dana, jer je kalendarski sutra samo prvi zime.

Šta vi mislite dragi moji, kuda ćemo sutra, šta ste vi spakovali u svoj kofer?  ;)

PS: Sve bliže smo blagdanskim danima, Božić ( neka je sretan svima koji ga slave) pa nova godina, 2013. Pitam se (nakon što sutra preživimo, ne svi, uvijek neko umire, a neko se rađa, što bi stari narod rekao, neka samo ide po redu) , koji datum je šljedeći za koji će da provale informaciju da je smak svijeta. ;) I da, da ne zaboravim, neko sutra slavi i rođendan. ;) Amela ( ova moja drugarica) : neka je sretan! :*

Provokativna strana reklama

Glavna funkcija reklama: ubjeđivanje potrošača! Kako ubjediti kupce da je to ono što oni trebaju, naravno putem medija posredstvom reklama! Mediji imaju jak uticaj na svijest pojedinca, prema tome su i najjače oružje u predstavljanju proizvoda i ubjeđivaju potrošača da kupe proizvod. Danas ima raznih video reklama, čak i onih nepristojih, raznih marketinških trikova, sve zbog velike konkurencije. Trkovinski lanci, razne kompanije, velika i mala preduzeća svi su u potrazi za sto utjecajnijom reklamom, što boljom produkcijom, koje će preko televizije distribuirati potrošačima, i to što češće za jedan dan da se ubrizga u svijest pojedinca. Model narkodejstva! Ulažu se ogromna sredstva i napori da se stvori najbolji marketinški džingl.

Problem je sadržaj tih reklama. Obratite pozornost na seksizam, erotičnost i nasilje u reklamama. Ja sam pronašla nekoliko zanimljivih! Koliko ovakvih reklama je cenzurisano i sankcionisano?

http://www.youtube.com/watch?NR=1&v=I4XG6sbSQ4M&feature=endscreen

http://www.youtube.com/watch?NR=1&v=LU4OZJDAlj4&feature=endscreen

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=FEWkI-VxhlY

http://www.youtube.com/watch?feature=endscreen&v=F1z2aTcumlY&NR=1

http://www.youtube.com/watch?feature=endscreen&v=ibN7yAYHBrc&NR=1

Djeca, žrtve prosjačenja

Za prosjačenje djece i odraslih po ulicama, danas, možemo kriviti sistemsko uređenje države, ne brigu vlasti za sociougroženi dio stanovništva, ili pak možemo to smatrati navikom, stečenom pod tečkim uslovima života.

Svi ćete se složiti da je veliki broj djece zauzeo naše trgove, pijace i ostale najprometnije dijelove ulica. I ne samo djeca, odrasli, uglavnom žene koje sa sobom vode, ili na kuku zakačeno nose dijete, bebu, od par mjeseci, prljavo, polugolo. Surova realnost! Žalosna istovremeno. Prosječenje je veliki problem u svim državama, ne samo kod nas. Još veći problem je što trenutačne vlasti ne mare za time. Ne može se prosjačenje smatrati nečim normalnim, ne ako si moralna osoba, tolerantna i ako imaš savjest. A zapravo je postalo dio svakodnevnice, uklopljeno u današnji sistem društva i društvene zajednice, kao nešto što je sasvim prihvatljivo. Opet kažem: nažalost!
Mislim da nikada ne možemo tačno znati ko stoji iza toga, ko nadgleda djecu koja prose po ulicama. Znamo da su to Romi, znamo kakva je njihova društvena zajednica, ne samo u našoj državi nego i šire, znamo da spadaju u marginalnu skupinu, ali ne znamo zašto prosjačenje. Pravni akt za nacionalne manjine postoji, zakon je jednak prema svima nama: "Sva ljudska bića se rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima". Teški uslovi života, neobrazovanost, nedostatak dostojanstva, socijalan ugroženost sve su to neki od uzroka prosjačenja.
Mnogi znate Nermina, malog dječaka koji rado voli zapjevati, a znate i koliko maraka danas mora da skupi. "Dvadeset maraka mi je mama rekla da moram danas skupiti"- veli Nermin kad uđe u kafić da traži, i još doda "Ako imaš fala, ako nemaš opet fala"! Mi se smijemo svaki put, zanimljivo nam. :/  Nermin je maloljetan, Rom , siromašan, odrasta u nefunkcionalnoj zajednici, i slobodno možemo reći žrtva je krivičnog djela!
 Mi smo samo obični građani koji to posmatraju, pomalo žalosno, pomalo zanimljivo, i ništa ne možemo učiniti da se to promjeni, oni koji mogu kažu da je to takva zajendica da joj je svejedno što prosi, ma koliko novca imali oni prose. To je izgovor, kojim se koriste oni koji mogu uticati na to da se spriječi prosjačenje. Nama preostaje jedino pomoći Nerminu da skupi danas tih 20 KM, da ga ne bi još i tukli kad se vrati kući bez para.
Ovdje je dokumentarac BBC, o prosjačenju u Velikoj Britaniji, koji obavezno vrijedi pogledati!

Internet etika - NETIQUETTE

Novi komunikacijski sistem, koji je zabilježio najbrži porast u historiji ljudske komunikacije, donio je i nova pravila ponašanja, i novi jezik komuniciranja. Web možemo nazvati beskrajnim časopisom, ili samoposlugom, gdje svako bira one sadržaje koji mu odgovaraju, i gdje svako sam donosi pravila ponašanja na webu. Web karakterizira hiperprodukcija, gdje su informacije razbacane, bez ikakvog redoslijeda, nabacane linkovima i prečicama. Danas svako komunicira internetom, socijalnim mrežama, forumima, blogovima.... Ljudi su izgubili osjećaj stvarnosti, prepustili su se virtualnom svijetu, i tako stvorili novi identitet, digitalni identitet. Iako svaki korisnik donosi svoja pravila ponašanja na web-u, ipak postoji određeni internet bonton, tzv. Netike ( Netiquette).  Da bi nam komunikacija bila lakša trebali bismo svi da se pridržavamo osnovnih pravila komuniciranja: 

- Izbjegavanje pisanja riječi velikim slovima, poistovjećuju se sa vikanjem u razgovoru ( Ja "vičem", tj tipkam velika slova kad sam ljuta i kad baš želim da istresem negativnu energiju iz sebe); 

- Pristojnost, moralnos, etičko razgovaranje bez upotrebe uvredljivih riječi, iako ovo nije komunikacija "face to face" važno je pridržavati se ovog pravila; 

- Poštivanje drukčijeg mišljenja bez obzira da li se slažemo s time. Mi smo danas u "globalnom selu", komuniciramo sa ljudima iz različitih dijelova svijeta, od kojih nemaju svi ista stajališta;

- Svaki oblik komuniciranja na internetu mora biti prijateljski nastrojen;

- Nastojite voditi računa oko gramatičke ispravnosti sadržaja; 

- Nastojite prikazati svoje emocionalno stanje što bolje možete, kako bi riječi imale smisao koji govorite ( u čemu nam pomažu tzv. smajlići);

- Ne ponavljajte informacije, ako za to nema potrebe;

- Privatnost ( koja na web-u nije pouzdana), te zbog tog ne šaljite one privatne informacije za koje ne želite da svako zna;

- Spam, ili lančane elektronske poruke, jednostavno rečeno: ne šaljite ih;

- Tolerancija, ne prihvatajte sve što pročitate na web-u, a pogotovo izbjegavajte i ne reagirajte na provokacije;

- Ono najvažnije, a čega se najmanje pridržavamo: autorska prava, svako slanje kopija, reprodukcija dokumenata, slika, tekstova i sličnog pazite na autorksa prava, to je protuzakonito.

Ono što bih ja dodala ovdje: internet jezik koristite isključivo za internet komuniciranje, ne u stvarnom svijetu, ne u direktnoj komunikaciji. Riječi kojim se služite prilikom tipkanja ostavite za web. 

Iako ne postoji vlasnik interneta, i internet pripada svima nama, svaki davatelj internet usluga ima svoju tzv. Abuse službu, koja vodi računa o internet bontonu, i kojoj se mogu prijaviti uočena kršenja pravila. 

Naziv internet etike ( mene asocira na neki slatki proizvod), zapravo je nastao od riječi: network i etiquette!

Eto, uživajte u svom surfanju, i koristite što je više moguće internet bontona!

Život među sjenkama - Kabul

Ovaj post inspirisan je divnom knjigom o zivotu u Afganistanu, u vrijeme poslije pada talibanske vlasti i dolaska Amerikanaca u Kabul, nesvakidašnja knjiga koja se zove "Život među sjenkama", koja me povela u ovu srednjoazijsku zemlju, stvarajući mi gotovo realnu sliku o Avganistanu i životu u njemu, o ljepotama koje nudi. Toliko je slikovito objašnjeno da nakon čitanja imate osjećaj da ste lik iz knjige ( inače svaku knjigu doživljavam na ovakav sličan način). Ali život nije knjiga, i stvarnost je uglavnom drugačija od onog što čitamo.
Položaj žena, u ovoj zemlji je veoma loš, zaravo, malo je reći loš, žene nemaju skoro nikakva prava. Jasno nam je da je islamski zakon nešto strožiji prema ženama nego prema muškarcima, i da se Afganistan vodi tim zakonskim ustavom. Zahvaljujući medijima i savremenenoj informacijsko komunikacijskoj trehnologiji upoznati smo sa  životom u Avgansitanu i njegovim konzervativnim načinom življenja.
Nakon pada talibanskog režim, mnoge međunarodne nevladine organizacije posvetile su se poboljšanju pozicije i prava žena.  Iako je to postala svakodnevna tema, kako političara, tako i NVO, stranih donatora, medija, stanje se ne mjenja, ma koliko se raspravljalo o toj temi, to nema nikakvog uticaja na konzervativnu kulturu u Afganistanskim selima.


Antiislamisti kažu da je Islam odgovoran za ovakvo stanje u državi. Islam ne zabranjuje obrazovanje žena, učestvovanje žena u javnom životu, Islam ne odobrava zlostavljanje, ubijanje žena.Istraživanje UN-ovog razvojnog fonda za žene pokazalo je da je 87% žena u Afganistanu doživljelo neki oblik zlostavljanja. Na meti talibana su pogotovo ženska škola i djevojke, kao i žene političke vođe i aktivistice. U Kabulu se neke žene uključene u javni život, rade, obrazuju se, čak i bez burke, ali u ruralnim područjima to ostavlja krivi dojam i mnogo je drukčije. Iako postoji državni Ustav koji regulira prava i jednakost u Afganistanu, zabranjuje svaki oblik zlostavljanja, iako se radi na tome da se poboljša pozicija žene, rezultati su veoma mali i jedva vidljivi, sto možemo vidjeti i u dokumentarnom filmu "Ljubavni zločini u Kabulu"  koji nas vodi iza rešetaka ženskog zatvora Badam Baugh.

To je ona vrsta nade koja je ugnijezdi u srce žene koja je jako zaljubljena. Ako ikada vidiš tu nadu u očoma žene koja ti je bliska, postaraj se najbolje što miješ o tome, jer je ta nada najdragocjeniji i najveći dar koji Bog može dati čovjeku. To znači da si iskreno voljen - Život među sjenkama

Čipka kao modni detalj

Doba renesanse, u Evropi, je donijelo novu ljepotu u jednostavnosti i čistoći. To je doba koja je svijet upoznalo sa novim oblikom tekstilnog rukotvorstva, ili najkraće rečeno, čipkom. Čipka se prvobitno koristila u ukrašavanju tradicionalne ženske nošnje. Nakon nekog vremena čipka se počela koristiti u dekoraciji životnog prostora, kada su žene počele  da proizvode stolnjake, zavjese i mnoge druge stvari koje su radile pomoću igle (danas tzv. heklanje), što je jedan od oblika ovog tekstilnog rukotvorstva.

Kako su se vremena mjenjala, tako je i čipka doživljavala svoj uspjeh. Danas s pravom možemo reći da je čipka pustila korjene u modnoj industriji i u modnom životu žene, te da je nezamjenjiv modni detalj, sa mnogim specifičnostima. Bez obzira koji modni trendovi dolazili iz godine u godinu, čipka ostaje tu, neizbježna.

Iako su crna i bijela ono što je u suštini čipka, one su samo klasici čipke, jer i u mnogim drugim bojama čipka odaje svoju senzualnost.

Čipka ima jednakost nježnosti, nevinosti i čistoće. Zbog toga žene biraju čipku u raznim situacijama, i tako pokazuju svoju ženstvenost, eleganciju, romantičnost. Bitno je odabrati jedan čipkasti detalj da privučete vizuelnu pažnju, ne samo muškaraca nego i žena.

Crna čipka, simbol sexualnosti i elegancije:

Crvena čipka, simbol ženstvenosti i senzualnosti:

Bijela čipka, simbol nevinosti i čistoće:

Mislim da je jedno sigurno, nisu samo žene lude za čipkom, ipak na nju više otkače muškarci ;)

Sweet november

Prognoza veli da ćemo ove godine miholjsko ljeto pamtiti kao nikada do sad, da će biti nezapamćene temperature u bablje ljeto, ili sunčana šarena jesen, onakva kakvu volim. Omiljeno godišnje doba mi je jesen, šarena, sunčana, pomalo kišovita. Mnogi ne uživaju i jeseni, ne doživljavaju je na pravi način. Za neke jesen znači sivilo (pored onoliko boja) i podrazumijeva kiše, čak i pored toplog miholjskog ljeta.
Znam da mnogi misle da je proljeće sezona novih početaka, buđenja prirode i svega živog što nas okružuje, kada žene otvaraju prozore da istjeraju dugu zimu iz domova, a unose miris behara, koji osvježava sva čula.
Ali za mene,jesen je doba koje mnogo obećava! Jesen, kada dunje žute i ispune sobu svojim mirisom. Jesen, kada sunce izgleda kao svila u njene prve dane. Jesen, kada svjetlost treperi, kroz bakarnocrvene krošnje drveća, duž aleja, između kojih se provlači kamena staza, sada prekrivena lišćem...žutim, crvenim, narandžastim, bakarnim, tek pomalo zelenim, koji padajući na zemlju, nošeni vjetrom šapuću jedan drugom o proteklom ljetu, i toplom suncu.
A onda dodje novembar, vrijeme kiša, i period kada zrak više nema miris jeseni, kada lišće natopljeno kišom počinje da tamni, nataloženo ispod stabala, kada nam sve češće vjerverice presjecaju put noseći i one zadnje orahe koje su uspjele da pronađu. Neki kažu da su novembri uvijek tužni, da donose zimu u domove.

Svaki mjesec u godini je specifičan po nečemu, meni bitnom, i vrijednom za pamćenje. Novembar ima najveću vrijednost. Mjesec rođenja. Našeg rođenja. Mog i njegovog. Mjesec koji obilježava naše postojanje. Možda je slučajno da smo rođeni u istom mjesecu, a možda je sila nebeska već tada imala za nas velike planove. Sudbina, vele ljudi! Blaženi mjesec novembar, dva lika, dva tijela, jedan mjesec i jedna duša!

Želim ti i ovog novembra sretan rođendan!

Sve moje belenzuke

Ne mora da znači da su belenzuke isključivo od srebra, sa dva dijela, filigranske ploče i lanaca.  To jesu strane belenzuke ili narukvice, tradicionalne koje su izrađivali majstori filingrana. Ali danas sve one šarene narukvice koje se nosaju, sa lancima i bobcima, raznih vrsta i veličina, sa pločama i natpisima, sve su to za mene belenzuke, dobro malo promjenjene i da kažem modernije.
Stare tradicionalne belenzuke se još uvijek izrađuju, što ručno, što mašinski. Ali kad malo bolje promislimo svi smo mi danas majstori, ne filingrana, nego svih obrada materijala koje nam dospiju do ruke, svaki sebi obrađuje narukvicu po svom ukusu. Ja volim one šarene sa mnogo bobčića, a volim i one u obliku halke, naravno u svim bojama i dezenima.

Jedna od tradicionalnih belenzuka

Sve moje belenzuke ;)

Ja volim moje belenzuke! 

10 stvari koje zaslužuje svaka žena

Ubijajući se u današnjem danu, čekajući Melisu pola dana da dođe ( prije 4 sata je rekla uskoro ću) počnem da čitam stara izdanja novina "Ljepota i zdravlje". Krenem od zadnje stranice broja 42 ( Juli mjesec prošle godine) kad tamo naslov: 11 stvari koje zaslužuje svaka žena. Pročitam i ne slažem se sa svime u potpunosti i napišem svojih 10 stvari koje zaslužuje svaka žena ( sa ovim jedanaestim se slažem, ali neću ovdje navesti o čemu se radi, a stavila bih ga na prvo mjesto) ;) Da ne zavlačim:
- Osnovno i primarno: kupovinu novih cipela sa visokom potpeticom, jer JAKO  su potrebne, sve stare su se "ofucale";
- LJUBAV, koju, ma koliko daleka bila ipak može da osjeti;
- Cvijeće, bar jednom sedmično. Računa se i ako ga sama kupi ili čak ubere u parku ( ja računam i one umjetne cvjetiće u kosi);
- Pravo na smijeh, onaj smijeh od srca, to jest grohotom smijanje, gdje god poželi;
- Bar jednu osobu koju može da nazove u kasne sate (čak ako samo želi pjesmu neku da pusti) ...i žute minute;
- Sjajnu kosu, pune usne ( mislim zahvaljujući svim kozmetičkim proizvodima);
- Pravo odlučivanja kako će potrošiti pare sa računa ( da li će kupiti još jedne cipele ili možda novu torbu);
- Bar nekoliko dana ljenčarenja, daleko od svih koje poznaje ( izolacija zvana liječenje nerva);
- Pravo da sama izabere zaručnički prsten onda kada ona misli da je za to vrijeme;
- Savršenu fotografiju na facebooku, što podrazumijeva i fotošop visoke kvalitete.

Kad samo što napisah Melisa dođe. ;)

Tako je preko 7000 ljudi umrlo pred očima svjetske javnosti

Još u mislima pamtim one dane izbjeglištva 1992. godine, ja dijete sa četiri godine, a jasno vidim slike mase ljudi u jednoj prostoriji, sliku skloništa nakon uzbune. Tada nisam znala šta sve to znači, znala sam da zvuk uzbune znači trčanje u sklonište ma gdje da se nalazimo vani ili u stanu (nečijem, ni to nisam znala, da je to nečiji dom, a ne moj). Nisam znala ni šta znači "izbjeglica", a ipak one kobne 95. (tada nisam znala koliko je ta godina bila teška za jednu naciju), kada su u grad došli kamioni žena i djece, staraca, jedino što smo izgovarali bila je riječ: "izbjeglice" ili Srebren'čani. U školama, u obdaništu, u sportksoj dvorani svuda su bili oni, izbjeglice. Mi djeca im se smijali, nazivali ih pogrdnim imenima, kojih se sad stidim, iako sam bila dijete i nit sam znala šta govorim, nit šta znači to što govorim....ali sjecam se! Sjecam se tuge i jada u njihovim očima, sjećam se dječijeg plača kao da traži nekoga, kao da su zalutali u vremenu i prostoru.
Mi koji smo došli nešto prije njih i zaboravili da smo jednaki po mnogo čemu: prognani iz svojih domova, opljačkani, popaljeni, a od svega najgore ubijani, mi koji smo jedva preživljavali dan za danom, pomagali smo koliko smo mogli.
Ovakvu sliku imam u očim: držim mamu za ruku, ona žuri, ja moram trčkarati za njom. Ne sjećam se njenog izraza lica, ali sjećam se da mi je govorila da je dobro držim za ruku da se ne izgubim. A grad pun, u Banovićima kao centar svijeta, ne možeš se probiti kroz masu ljudi, al mama šuti i skoro da me vuče. Došle smo do sportke dvorane, jedva nekako ušle unutra. Unutra..... nikad nisam vidjela više ljudi na jednom mjestu, a više jada. Vodila me mama prije toga i u srednjoškolski, nosila nekome hrane, isto nekim "izbjeglicama", ali ovdje je mnogo gore. I kao dijete sam znala, zapravo, vodjela da nešto nije dobro, da se loše stvari dogodile.  Nakon nekog vremena provlačeći se između starica, žena i dječice koji su ležali i sjedili po podu, mama se zaustavila pored jedne mlade žene sa dvoje djece, nešto manje od mene, i njihove nane, (čula sam da je djevojčica tako nazvala). Njih četvero išli su za nama, našoj kući.
 Još se samo sjećam moje nove suknjice koju sam dobila samo par  dana ranije u paketu koji je stigao od rodbine iz Njemačke, a koju je mama dala toj djevojčici. Sjećam se tada moje žalosti i plača, nakon što su oni otišli, par sati poslije.

Danas razmišljam gdje li su otišli onog dan kada su izašli iz naše kuće, kuda je vodio njihov put, bez nade, bez igdjeišta i igdjeikoga.....i svake godine u ovom mjesecu ja razmišljam o njima, i uvijek se pitam gdje li su, danas mi je žao što te godine nisam bila velika, da im pomognem svojim trudom, da im dam svu svoju odjeću, obuću, pidžamu, hljeb i šta znam.
Danas, nakon toliko godina od Genocida nad Srebrenicom, nakon toliko svjedočenja usmenih i pismenih, nakon mora suza majke Srebrenice, počinitelji nisu odgovarali za učinjeno zlo, i svake godine određeni broj poginulih ide na svoj posljednji ispraćaj i vječni mir.

Asabikeshiinh ili Dreamcatcher ili Hvatači snova

Danas modni detalj, a u drevna vremena nešto mnogo više, sa značenjem i to ne bilo kakvim.
Legenda kaže da su indijanci izrađivali hvateče snova kako bi dozvali lijepe, a otjerate ružne snove. Ja sam ovu legendu, naravno, pronašla na nekom web sajtu. Ne vjerujem u vrač, ali vjerujem da su indijanci nacija sa mnogo toga specifičnog, uz to i zanimljivog.
Legenda kaže ovako: Prije mnogo vremena, stari vrač iz plemena Lakota bio je na visokoj planini kada je dobio viziju. U toj viziji se Iktomi, veliki učitelj mudrosti, pojavio u obliku pauka. Iktomi mu se obratio na svetom jeziku, a dok je govorio, uzeo je obruč od vrbe koji je imao na sebi konjsku dlaku i perle i bebe, prelazimo kroz djetinjstvo i odrastanje, do starosti kada se počeo da plete mrežu. Pričao je o ciklusima u životu - kako počinjemo život kao ciklus završava. 
U svakom životnom dobu postoje mnoge sile, neke dobre, a neke loše. Ako slušate dobre sile, one će vas usmjeravati u pravom smjeru. Kada je Iktomi završio priču, dao je vraču mrežu i rekao da je mreža savršen krug sa rupom u sredini, te da treba da je iskoristi da njegovi ljudi pronađu svoje ciljeve, da na pravi način iskoriste svoje ideje, snove i vizije. 

Dobri snovi, znajuci put, lebde kroz mrežu, čuvaju u sebi znanje i uspomene, zatim prolaze kroz centar i klize niz perca pravo do osobe koja sanja. Loši snovi se beznadežno upetljavaju u mrežu hvatača snova i izgore na prvoj svjetlosti dana. (Legenda= copy-paste) 

Kako se vremena vraćaju, i svijet se vrti u krug, moglo bi se reći da je došlo vrijeme starih indijanaca, ili bar njihovih običaja, simbola. Kako god, vibracije su pozitivne, jer vjerovali ili ne u ovu legendu, nosimo ih bar zbog današnje mode...divni su!

I da, da ne zaboravim napomenuti običaj je da se poklanjaju novorođenoj djeci, i tek vjenčanim parovima, te da se postavljaju pored prozora u spavaćoj sobi, na ulazu u kuću, ili kao hamajlija u autu. Ja moj hvatač snova nosim na lancu oko vrata....i jako mi se sviđa.

Sloboda je bauk

Stvarnost nam je crno bijela, a budućnost siva

Nakon dužeg vremena odem do Tuzle, grad koji sam zamalo zavoljela, koji mi nedostajao....Stupine i park izmedju B8 i B9....dječica draga koja su me zapamtila na istoj klupi s laptopom na krilu, (uvijek su pazili da me ne pogode loptom i bojali se da ću da im uzmem loptu svaki put kada bi slučajno došla do mene), strina, žena srednjih godina, koja je čuvala troje djece odjednom ( zaboravila sam im imena) nju su svi zvali "strina" i mladi i stari, a nikad joj nisam saznala pravo ime. Pa vožnja biciklom dužinom Jale, aleja lipa prema Bulevaru, i ono dvoje zaljubljenih srednjoškolaca na klupi ispred pošte...Havana u toranj zgradi i sve ispijene kafe....simbol Tuzle ispred hotela: Koza, i mnogo toga lijepog ostalo je u sjećanju....i s osmjehom sam se sjećala svega lijepog, svakog koraka pređenog dužinom Zlokovca.....svake ruže procvale u dvorištu Prinčeve džamije...

Danas sjecanja blijede, danas ne volim Tuzlu kao onih prvih mjeseci stanovanja prije skoro pet godina, danas prezirem Slobodu i Fukare, prezirem njihov zrak, prljav i zagađen, i zemlju kojom sam hodala, i sol ispod nje, Panonsko jezero toplo i ružno, Ilinčicu ili deponiju otpada, sve prečice od kuće do grada......

Danas me obaveze povele do Tuzle, vrućina neizdrživa, požurim da sve obavim, možda stignem i da se rashladim negdje. Parkiram se u garažu u Merkatoru ( kontam hladovina je), obavim sve što sam trebala, i sva sretna u garažu po auto pa planiram negdje u hladnu vodu ( nisam ni pomišljala na Panonsko), kad u garaži imam šta i vidjeti, veliku parnicu na vratima., dobro primjetnu, meni liči namjernu.
Razočarana okrecem se oko sebe, kao da ću naći nekog ko je to uradio, kontam kome je smetalo, šta sam kome skrivila pa mi se sveti, mislim se da li sam imala nekih neprijatelja koji naplaćuju dugove, a nisam, nisam ja takva.

Šta ću pali auto i produži dalje, u naše lijepe male izrovljene Banoviće. A gledam onaj znak Željin na srednjem retrovizoru, i kontam se, željo željo koštaš me vrata....eto to su ti Fukare....to ti je grad soli. A ja ću sutra opet u Tuzlu al neću vam reći gdje ću se parkirat, i da skinut ću Željin grb.
Pozdrav za sve Fukare, i dobrodošlica u Prvu ligu do sad nisam htjela ni da im čestitam, bilo mi žao....a sad: vidimo se na derbiju...kantonalnom.

Mozda sam ja pala s Marsa

Pa i da jesam pala s Marsa opet bi neke stvari smatrala nenormalnim. A danas je kod nas sasvim normalno da se stvori rat izmedju dvije nekada zaljubljene strane. Normalno je i to da se ljudi "salju tamo gdje su prije bili", a do jucer su se kleli jedno u drugo. Normalno je da napadanje, prepucavanje sto porukama, sto mailovima, sto direktno preko prijatelja. Normalno je da djevojka koja ga je do jucer voljela, danas puca od ljubomore sto on ima drugu, nakon sto ga ona od jucer ostavila. Ako ga je ostavila sto mu psuje, sto vrijedja i njega i sve sto je njegovo. Ne mogu da shvatim da ako se nisu slagali dok su bili u vezi sta sad imaju da raspravljaju, sad kad "je njoj svejedno", a i "njemu svejedno".

E pa, ne vjerujem ja da je njoj svejedno. Da jest bila bi ravnodusna kad prodje pored njih dvoje. Ne bi kruzila pricu da je on bolesnik, a da ona nema pojma s kime hoda. S druge strane njemu da nije stalo ne bi odreagovao na sve njene price, psovke i uvrede. Ravnodusno bi ignorisao.

Zene moje, jeste li zene, imate li odlucnost, planove i snove, ili ste pod vjecitom dominacijom muskaraca. NEOVISNOS je nekada bio zabranjen pojama za zene, ali to je bilo nekad, jos dok je patrijarhat bio jedini sistem upravljanja. Danas vise nije, ima i onih hrabrijih zena koje su se izborile da prekinu takav sistem, dajuci nam za pravo da donosimo neke odluke. Pa sto ne bi donosile one koje se ticu vlastitog zivota, ali u nasu korist. Ne razumijem vas, drage moje, kako padate tako nisko da vas povrijedi onda kad prodje sa drugom drzeci je za ruku. Ma koja njegova najmera bila, bila to ljubav ili kamuflaza samo da vam pokaze kako vas je prebolio, zasto ne uradite isto. Ne da uhvatite prvog slobodnog muskarca za ruku, nego dignete glavu visoko ( nista bez cipela sa visokom stikolm), pustite kosu da pada preko ledja, stavite omiljeni sat na ruku i pokazete mu da vrijeme poslije njega nije stalo, i dalje se kazalje okrecu, u istom smjeru, ali drukcijim tempom. Ovakav pokusaj ce vjerovatno donijeti veci uspjeh nego napadanje na njega. Ovako cete pokazati njemu i ostatku muskog svijeta da ste ZENA, a ne robinja. Sve dok zena ne shvati svoju vaznost u svemiru, dok ceka da muskarac pronadje njenu vrijednost nema samopouzdanja. Sve dok mu pokazuje svoju slabu stranu, fali tu samopouzdanja. Zapravo je potrebno da bude bezobrazno ravnodusna, dok ponosom skriva slabost, a smijehom  strah, tako je jedinstvena na svoj nacin.

Nije ovo moja licna ispovjest, ovo je tek israzavanje ljutnje na zenski rod, koji se ponizuje pred muskarcima. Nije zena svetinja, ali nije ni robinja, iako ponekad same od sebe prave robinje, nema vise harema (mozda i ima, nisam upucena), ali ako je Seherzada mogal pobjeci od Sultana, zasto mi ne mozemo pobjeci od nasih danasnjih muskaraca, koji nisu nikakvi gospodari, koji nemaju carstvo niti ikakav zakonski akt koji im daje za pravo da upravljaju nama.

PS: Ja hvala Bogu imam dragog kojem nemam na cemu zamjerit, pa mu sad mogu samo reci: hvala ti sto postojis, i sto ponekad izgledam kao da sam pala s Marsa, a ti me ipak takvu prihvatas.

Moja prva rodjendanska torta

Zapravo je mali znak paznje za nekog ko je to zasluzio, tj zasluzila. Radi se o zenskoj osobi koja je zasluzila mnogo vise od cherry torte. Kad samo pokusam nabrojati sve one torte i kolace koje sam pojela kod nje, pizze i lazanja.... i jos mnogo toga ( inace je dobra kuharica), pa kutija sladoleda (nakon koje nisam mogla da pricam).
Ova moja torta to sve ne moze zamijeniti, ali se vremenom valjda oduzim.
Ona je cherry lady, otud i ova torta sa visnjama. Sve je kod nje od visnje, parfem, labelo, kada pije pije "od visnje", tako potrazim neki recept koji sadrzi visnje, pa znam da ce je to obradovati.

Nisam nesto spretna u kuhanju, cak sam je pitala za par savjeta, nije imala pojma sta joj se sprema. Bar sam tako mislila do sinoc, dok nisam iznijela tortu ispred nje i ocekivala ono "aaaaaaaaaa", nije toga bilo, samo suze. Nije mi rekla da je znala da spremamo tortu, al je eto po mnogo toga pretpostavila ( da sad ne nabrajam sve moje izvale koje su me odavale).
Nije meni sto sam ja konacno napravila tortu, niti sto je torta donekle ispala dobra ( vele da je ukusna, mada estetski tako ne izgleda), nego sto je iznenadjenje uspjelo ma koliko ga ona ocekivala. Ovako: "Meni najbolja i najdraza torta ikada...imala je od koga nauciti, ali sve moje padaju u vodu pored ove",  tako kaze, ja se slazem u ovome "najbolja" jer je i meni najbolja koju sam ikad  napravila, a u ovome da sve njene padaju u vodu, da mozda nakon sto ih ja probam, a da pri tome nije navijacka neka.  

Ne bih sad ovdje opisivala svu muku koju sam osjetila dok sam napravila tortu, cak i  poslije kada je nasla svoje mjesto u frizideru, samo  cu  otkriti da sam ocekivala da se istopi. Ne znam zasto, moram je pitati za savjet, ona vjerovatno zna gdje sam pogrijesila. I tako uglavnom se pojela moja torta, kako su svi jeli vidjelo se da je ukusna i njima ne samo meni. Cak se i dragom svidjela sto je bio jos jedan test provjere ;)
Eto Mimi moja sretan ti rodjendan jos jednom....VT

PS: pokusaj crtanja cvjetica je u pitanju, nikakvi brojevi!

Javno priznanje

Imam problem sa tjelesnom kilazom, ne moram sad spominjati tacne cifre, ali svakako moram da  sam davno presla granicu normale, cak I koji kilogram tolerancije. Znam tacno I od cega je sve to, svako zna, svako ko se druzi sa mnom. I svima je vec normalno postalo kada iz torbe izvucem cokoladu, plazmu ili nesto drugo jestivo, a slatko .  Nisam secerni bolesnik (hvala Bogu) niti ikakav ovisnik o slatku ( iako to neki misle).

Moj problem nije samo slatko, moj problem je i kasna glad, koja me uhvati evo bas u ovo vrijeme (ali na tu glad uvijek pojedem cokoladu ili nesto drugo sweet). Nikad nisam obicavala jesti kasno, nikad nisam bila ni gladna kasno. I veceras dok su svi gledali utakmicu i jeli kokice, ja pisem ovo i jedem slatke kockice.

 Nikad nisam imala 60 kilograma, zadnjih godina sam prava mrsavica (dokaz da fakultet dotjera kilazu), nakon sto sam se vratila  kuci i maminoj kuhinji, vratila sam svoju  standardnu kilazu, pa je samo zaobisla u sirokom luku i popela se na par kilica vise.

 Ne jedem fast food, ne jedem cips i grickalice, ne pijem gazirano, ne pijem pivo….moj jedini problem je secer.

   I dok je vecini jedina vecerasnja muka ko ide u finale Lige sampiona, meni je muka  izreci ovo sto imam….ali :

Sada se pred mojim roditeljima, pred momkom, svim priajteljima  i prijateljicama javno odricem svakog slatka koje mi ponude ( sem mozda Mimijeve Kinder torte) i ne samo ponudjenog slatka, nego i onog koje sam do sada kupovala, odricem se  kolaca  i torti, odricem se kompota i kocki, odricem se, teska srca, sladoleda L muko moja kako cu bez sladoleda L

I eto nemam ja sad vise sta da kazem, sem da sanjam, da zamisljam slatko od tresanja koje Cana pravi, one kocke koje pravi strina Enisa, mamin kompot sa narandzama i pudingom od vanile, one visnje iz kompota u Mimicinom kolacu…..i svako Mimijevo slatko….sve je to sad samo slatko od snova…..

Njeno velicanstvo...ZENA

Danima slusam pricu o jednoj zeni, zeni koja je okupirala mastu mog prijatelja. Slusajuci njegova kukanja, jadikovanja, a ponekad i radovanja, tek shvatih koliko je ljubav komplikovana, zapravo ne ljubav, nego zena.
Zena je tema nasih svakodnevnih razgovora i nema ispijene kafe a da se ona ne spomene. I ne zato sto volimo da pricamo o njoj, ili sto nemamo drugih tema, nego pokusavamo da je  razumijemo.

Covjek se zaljubi gledajuci je iz dana u dan, zena se zaljubi slusajuci Balaseve stihove izrecene iz njegovih usta. I sve bi bilo super da zena nije zena, tj da nije tacno onako kako muskarci kazu da zene ne razumiju.
A o cemu se zapravo radi? Radi se o tome da ona ne zna sta zeli, mozda i zna, al nece da kaze. Kaze ona njemu jedne prilike “ daj da ovo prekinemo”, a vec sljedeca recenica je “volim te”. I voli  ga, vjerujem u to, nisu to male rijeci, i da nije tako zena ih ne bi izgovorila.  A zasto onda zeli da prekine sve to, niko ne zna, nit hoce da kaze. Ma ne zna ni ona vjerovatno. Pa kaze “ prevarit cu sebe, srce nudi vise no sto moze".
A ja kazem da “zena ima dva proljeca. I to jedno rano drugo kasno proljece. Hocu reci da zena dva puta ljubi, prvi put nesvjesno i idealno, drugi put zarko i strastveno. Prva ljubav je jaca i njeznija, a druga iskrenija i dublja. Od jedne se moze izlijeciti, a od druge ne. Prva oprasta i dopusta sve, a druga samo ljubi".
A koje joj proljece dodje on, moj prijatelj, ne znamo.

Da on nije Romeo, kako ga ja zovem, i da je ne cuva na dlanu, da joj ne poklanja svu svoju paznju, mozda  bi se ona vise trudila oko njega, a njena osjecanaj ne bi bila sadrzana u dvije rijeci, nego u mnogo djela i dokaza tih rijeci i osjecanja. Al opet mozda, jer zena je to, s njom se nikad ne zna.
A ja poznata feministkinja podrzavma je, sta god da je u pitanju, ima ona neke svoje razloge, koje niko ne zna…ipak je ona zena.
Izvini druze, ti ces se vec snaci nekako…znam to.

Knjiga s posvetom

Kao i svako uzivam u poklonima! Mnogo sam ih dobila. Hvala Bogu svi me dobro znaju pa mi poklanjaju samo ono sto volim. Znaci nikad, ali bas nikad se nisam razocarala u poklon. Iako se poklonu ne gleda u oci, iako je od srca, sta cu, ja ga posebno proucim. I tako prije par dana dobijem najbolji poklon ikada.

Knjiga! Neko bi rekao knjiga kao knjiga, i ja bih rekla, jer nije prva knjiga koju sam dobila kao poklon. Ali opet kazem, hvala Bogu pa me dobro poznaju. Ova je posebna, i to iz vise razloga. Dobila sam je od nekog koga volim vise od cijelog svijeta, i ko me voli, dobro malo manje, al me voli.

Posebna je jer je sa posvetom koja glasi ovako: "Mnogo pjesama je napisano o tebi, bar kad ih ja slusam o tebi su, ali ne znam da li si znala da ima knjiga napisana o tebi i tvojim zivotnim navikama."

Posebna je po svom nazivu, koji kako kazu opisuje mene. I to sa tri rijeci: eat, pray, love. 

Posebna je jer je od posebne osobe, meni posebne, s posebnim znacenjem u mom zivotu. 

Jos uvijek je nisam procitala, nisam ni pocela ( nemam vremena). The New York Times kaze da je to "zapaljiva mjesavina inteligencije, duhovnosti  i jezicke raznovrsnosti, skoro neodoljiva". Iz mnogih drugih opisa zakljucila  sam da je knjiga odlicna. Da li cu se pronaci u njoj kao sto su me drugi pronasli, vidjet  cu. Znam do sad da sam se pronasla u zadnjoj rijeci naslova : voli. I da volim sto je poseban, i sto zna kako da me ucini sretnom. I opet hvala za knjigu, i hvala za sve...znam, znam da se ne trebam zahvaljivat...al red je ;) 3 words: I love you!

Bosna si bila, Bosna ces biti

Za manje od 24h skoro polovina mojih prijatelja na facebooku imala je status "Cedo Jovanovic", nakon otprilike sat i pola ubijanja komentarima komenatare Milorda Dodika, covjeku je narasla reputacija, dosla je do vrha, Bosnjaci su odusevljeni.....niko kao Cedo....on je kralj... i to samo zato sto se protivio Miletu. Ne kazem ja da covjek ne zbori istinu, i da mu tvrdnje nisu tacne i zasnovane na cinjenicama, i genocid u Srebrenici je nesto sto se ne smije zaboravit, ali ne na ovakav nacin, ne na nacin da dva Srbina sude o njemu, jedan pozitivan drugi negativan, ne na nacin da se sudi Bosni kao da ne postoji, ni Bosna ni Bosnjaci... Nemojte mi u Bosnu dirati, kakva je da je, moja je. Pa ko ste vi da kazete da Bosna kao drzava ne postoji, ko ste vi da dirate Srdjana Aleksica, cija hrabrost ne moze da se mjeri nicim. Dragi gospodine Jovanivocu svi znamo kako je doslo do genocida, i niko nikada to nece zaboraviti ma koliki Bosnjak ili Srbin bio. Ma koliko hrabrih ljudi u buducnosti bilo, genocid ostaje genocid nad bosnjackim stanovnistvom.

Mrznja medju narodima raste, a vi je jos vise potpaljujete. Narod zivi u tuzi, prepusten vama politicarima, takozvanim vlastima, pa koristite slabost ljudsku da nas otrujete jos vise, da nas podijelite, nas i nasu drzavu, da nas izbrisete, i Bosnu i njenu historiju. Ko kaze da Bosna nije nikada postojala, jeste iako je bila pod vlascu drugih naroda, ipak je postojala. Kao sto i sada postoji zajedno sa Republikom Srpskom.

Ti nisi vise san
Ti si suza iz sna
Bossanium moja
Bossnium moja
Bolna mi ne bila.

Ti privjesak niciji nisi.
Ni cest. Ni prcija.
Bosna si bila.
Bosna ces biti.
Bosna bosanska sva.

Osvajaca tvojih silnih
Tko vise i imena zna?
A ti si i dalje
Bossana moja
Bosna bosanska sva.

Bisseno, Bosseno,
Bosno moja,
Tko te svojatao ne bi
Kad su i voda i ptica
I cvijet
Bivak nasli u tebi.

Ginut ce za tebe
Bosnjak tvoj
Ma bila pod noktima sva
Da nikada vise.
Bolna mi ne budes
Suzo moja iz sna.
( Enes Kisevic)

Zaboravio narod bosanske heroje, sad pamte "Zlatne ljiljane", Orica i slicne njemu, zaboravio narod Gazi Husrev- bega, zaboravio Hajdar Dedu Karica, zaboravio prave Zlatne ljiljane kao sto je bio kapetan Hajro, zaboravio narod i pjesme pisane o Bosni vjekovima njenog postojanja.... pamti narod svoje ubijene i boluje, pamti Karadzica i Mladica, zlocince, ubice...i mrzi, mrzi narod sve sto je srpsko, mrzi i Bosnu jer je i ona srpska jednako kao i bosnjacka..... pa se opet nadju dva Srbina u Beogradu da komentiraju genocid, a pogadjaju tamo gdje najvise boli, u zivu ranu majke, supruge sestre.....
Ne dirajte Bosnu i Bosnjake, kakvi smo takvi smo, al smo Bosna i uvijek cemo biti.

"NEK' SMO VAZDA PUNI BOSNE, A I BOSNA PUNA NAS"